Tomorrow.
I nema me jako dugo. Tak je dok si napol Dalmoš :P.
Volim vas sve, vi mi samo javljajte za postove koje ću pročitati kad se vratim. Uživajte u ovom (prekratkom) ljetu i izvucite najbolje iz njega.
I naravno, pišite.
22.07.2009. -
Obavijest :)
Idem na more.
Tomorrow.
I nema me jako dugo. Tak je dok si napol Dalmoš :P.
Volim vas sve, vi mi samo javljajte za postove koje ću pročitati kad se vratim. Uživajte u ovom (prekratkom) ljetu i izvucite najbolje iz njega.
I naravno, pišite.
Tomorrow.
I nema me jako dugo. Tak je dok si napol Dalmoš :P.
Volim vas sve, vi mi samo javljajte za postove koje ću pročitati kad se vratim. Uživajte u ovom (prekratkom) ljetu i izvucite najbolje iz njega.
I naravno, pišite.
13.07.2009. -
Something in the air tonight.
Pogodite koga zamišljam kao Hathawaya :P
Voda.
Tamna, hladna.
Prazna.
Pred sobom vidim samo beskrajnu tamnu površinu bez kraja i početka. Ne znam kako sam dospjela u nju. Ne znam s koje sam strane ušla niti s koje ću izaći. Sve se okrenulo, ispremiješalo, postalo je isto.
Ispred sebe vidim samo svoje bijele udove kako bespomoćno zamahuju i koprcaju se kroz glatku površinu koja uopće ne pruža otpor.
Sijeku ju kao što sijeku zrak, samo još glađe i nježnije.
Pokušavam se sjetiti jesam li se uopće pokrenula otkada sam došla ovamo.
Spoznaju da stojim na jednom mjestu koje je sve i ništa popratila je panika. Zrak iz mojih pluća izašao je kroz nečujan vrisak, kao izbijen udarcen teške, nasilne šake.
Mjehurići zraka izlaze iz mojih pluća i nosa.
Pokušavam ih slijediti, no oni lebde u svim smjerovima.
Još jednom nečujno vrištim, a tada me nevidljiva ruka obgrli oko gologa struka.
*****
Probudila sam se okupana znojem, dok je sunce još u nepoželjnim zrakama prolazilo kroz spuštene rolete na mojim prozorima.
Shvativši da je tek podne, skočila sam sa kreveta i odjurila u kupaonu umiti se. Odraz u zrcalu zanemarila sam.
Vraćajući se do kreveta par sam puta posrnula iznenađena zacrnjenjima pred svojim očima, kojih je u zadnje vrijeme bilo sve više. Prekoračila sam ostatke jabuke ispod kreveta i stropoštala se na meku površinu, mokru od posljedica more koju sam upravo ponovno provrtjela pred svojim očima.
Iako je od Tamzininog umorstva prošlo gotovo mjesec dana, još je uvijek bilo u zraku. Njegov opor miris poput kiselog, hladnog znoja slijedio me kamo god bih pošla, uvlačio se i u najmanje pore svega oko mene. Njena slika još je uvijek visjela na mjesnoj oglasnoj ploči kao upozorenje ostalima, no meni nije trebala. To usnulo lice vidjela sam kamo god bih pošla, samo sam trebala zatvoriti oči.
Hathaway me zvao svakih par dana kako bi se uvjerio da sam dobro. Nije mi bila jasna njegova pretjerana briga; kod kuće sam dobivala i previše zaštite. Ginger i Jason pretvorili su se u bijesne pse čuvare koji su Rose i mene držali pod stalnom zaštitom. Osjećala sam se gotovo kao u zatvoru. Georgiu nisam vidjela veoma dugo, što me uznemirivalo. I ona je bila pod ključem.
Gurnuvši glavu u jastuke, pregrizla sam jezik da ne počnem psovati. Plakati nisam željela; bio bi to znak slabosti koju je ubojica i želio izazvati kod nas.
Uzorak, promrmljala sam i sagnula se preko kreveta, rukom rujući kroz plastične tanjure i prazne papirnate čaše koje sam u posljednjih nekoliko dana samo pobacala na to privatno smetlište.
Odjednom sam pod jagodicama prstiju osjetila gladak snop papira. Izvukla sam ga pažljivo koliko sam god mogla pazeći da ga ne oštetim. Već sam gotovo bila i zaboravila na njega.
Lica koja su me na njemu dočekala pogodila su me poput noža u srce, iako sam ih znala već u namanje detalje. Pratila su me kamo god sam pošla, a činjenica da je netko koga poznajem mogao završiti među njima boljela me poput rane od metka.
Odjednom, osjetila sam grižnju savjesti. Kratak žalac goruće boli.
Kako sam ih samo mogla ostaviti tamo među trunućim ostacima hrane, poput mrtvog mesa?
Suze koje su mi navrle na oči odlučno sam obrisala i grižnju savjesti odgurnula najdalje što sam mogla.
Treba im tvoja pomoć. Sada nije vrijeme za cmizdrenje.
Duboko sam udahnula i isti onaj blok koji mi je Hathaway pokazao onog kišnog popodneva čvršće obujmila rukama.
Znala sam da ga tehnički ne bih smjela imati.
Srećom, Louis je bio sve samo ne savjestan policajac koji je slijedio zakone.
On je bio spasilac života.
Inzistirao je na tome da ga zadržim i proučim – trebao je znati sve sličnosti između Tamzin i prijašnjih žrtava.
Još sam jednom duboko udahnula i svrnula pogled na prvu sliku.
Želudac mi se zgrčio iako sam ju vidjela već zacijelo stotinu puta.
Djevojka na njoj bila je tako živa, tako sretna. Slika je uokvirivala samo njeno lice, bez ostatka tijela.
Imala je okruglo lice rumenih jagodica i velikih modrih očiju koje su sjajile poput dva akvamarina. Koža joj je bila iznimno blijeda i čista, gotovo prozirno tanka i lagana. Kestenjasta kosa u valovima je padala niz njena ramena i, kako mi je rekao Hathaway, dalje niz leđa.
Bila je iznimno lijepa; no, to nije bilo ono što me tjeralo da gledam tu sliku iznova i iznova. Njen pogled kao da je sjajio i osvjetljivao cijelu sliku. Bio je istodobno nježan i nevin, a opet očaravajuće vragolast.
Mlad, slobodan.
Kada više nisam mogla podnijeti činjenicu da je leš kojeg su prije dvije godine našli u jednoj od rijeka koja otječe u Irsko more bila upravo ova, za života tako dojmljiva djevojka, skrenula sam pogled prema dnu stranice u kojem su bili zapisani najbitniji podaci.
Ekaterina Briony Phillips, šesnaest godina, sto šezdestet i tri centimentra visoka, teška pedeset i četiri kilograma.
Kosa smeđa, oči plave, koža bijela.
Rođena 9. listopada 1988. godine, pronađena mrtva 5. srpnja 2004.
Utopljena u rijeci Glowdale bez očitih tragova ikakvog nasilja, osim nekoliko tragova muških ruku oko vrata i ključnih kostiju. Nije silovana.
Na sebi u trenutku smrti nije imala odjeće niti nakita.
Majka Irina i otac John prepoznali leš i potvrdili ga kao svoju kćer.
Hrpa papira spuznula mi je iz ruke na krevet. Žvrljotina je bila napisana ledeno plavom tintom razmrljanom na mjestima na kojima sam najčešće držala blok. Sada mi je suza spuznula niz obraz. Nisam znala zašto plačem; Ekaterinu nisam nikada poznavala. Ipak, trenuci provedeni pred njenom slikom za mene bili su užasno podsjećanje na onu noć kada sam na blatnoj obali jezera našla obnaženo tijelo svoje prijateljice.
Nisam mogla ne zamisliti i Ekaterinu kako besciljno, mrtvo pluta tamnozelenim, hladnim, tmurnim vodama. I iako mi je u životu bila nepoznata, u smrti sam je i predobro znala.
Telefon kojeg sam držala na noćnom ormariću odjednom je zazvonio. Javila sam se sa slabašnim 'Molim'.
Hathaway se nije predstavio, a nije niti trebao. Njegov duboki, hrapavi glas mogla sam zamisliti bez i da ga prethodno čujem. Na tome sam mogla zahvaliti beskonačnim razgovorima koje je vodio sa mnom ne bih li se sjetila novih detalja sa mjesta zločina. Ipak, ponekad bi razgovori krenuli nekim neočekivanim tokom; tješio bi me i hrabrio. Istina je bila da ga više nisam doživljavala kao policajca, nego kao prijatelja.
" Imaš li što novo?" upitala sam ga i okrenula stranicu bloka. Sada je u mene nasmiješeno gledala zelenooka djevojka obraza prekrivenih pjegicama. Bila je manje lijepa od Ekaterine, no jednako blijeda i nekako eterična, vilinski crvene kose . Zažmirila sam od bola kada mi je pogled spuznuo na njeno ime: Lily.
To kao da ju je činilo stvarnijom no što se činila na fotografiji. Više mrtvom.
"Ništa. Htio sam samo provjeriti jesi li u redu." glas mu je bio tih i odsutan, kao da nije sasvim koncentriran na razgovor.
" Jesam." odsječno sam odgovorila. " A ti prestani tratiti vrijeme tako da me zoveš, nego se prihvati posla i konačno napravi nešto produktivno."
Iako sam bila ozbiljna i to mi se u glasu čulo, Hathaway se nasmijao.
" U redu. Čujemo se. Pazi na sebe, OK?"
" Da, da. Bok."
Tresnula sam slušalicom i vratila pogled na fotografiju kada sam na vratima sobe začula kucanje. Jason je otvorio vrata prije nego sam uopće uspjela nešto zaustiti. Bio je zapuhan i crven u licu, kao da je trčao po stepenicama.
" Zar se ne kuca kako bi se dobilo dopuštenje za ulazak u sobu?"hladnokrvno sam upitala, ne obazirući se na olakšanje koje mu se ocrtavalo na licu.
" Zašto se ne javljaš kada te zovemo?" grubo je upitao i svalio se na krevet pokraj mene. Pod prigušenim svjetlom koža mu je bila posebno tamna, gotovo indijanska.
" Razgovarala sam na telefon."
Nešto je promrmljao, a zatim mi iz ruke zgrabio snop fotografija. Iako me izraz zaprepaštenja na njegovom licu isprva iznenadio, shvatila sam da samo Hathaway i ja znamo da ilegalno posjedujem jedan od dokumenata ključnih za istragu.
" Otkuda ti to?" oštro je upitao podižući se u sjed. Oči su mu se skupile u dva znatiželjno-ljuta polumjeseca i odmjeravale me.
Frknula sam nosom, neraspoložena za objašnjavanje ionako očite činjenice.
" A što misliš? Čuj, zašto si trčao? Nemoj mi reći da je Ginger podigla paniku što se ne javljam kada me doziva u dva popodne. Pa ne plazi ubojica po zidovima kuće samo da bi me ugrabio."
Kada mi ni nakon pola minute nije odgovorio, shvatila sam da me uopće nije niti slušao. Listao je blok sa zapanjenim izrazom lica. Njegove brončane ruke dodirivale su papire sa velikim poštovanjem, pazeći da ga ne oštete ili potrgaju. Oči su mu razgoračeno prelazile preko svake slike dok mu se neka, meni nejasna, emocija očitavala u očima.
" O-ovo ti je dao onaj policajac?" drhtavo je upitao vraćajući blok u njegovo prvobitno stanje, sa slikom Ekaterine na prvoj stranici.
Kimnula sam.
" Ali...kako? Zar nisu ubijene tri djevojke? Ovdje je...pet slika." zadnje dvije riječi izgovorio je šaptom i tužno me pogledao.
Uzela sam mu blok iz ruke i otvorila ga.
" Ekaterina. Našli su ju prije dvije godine u jednoj rijeci. Lily, pet mjeseci poslije. U jezeru udaljenom šest milja od mjesta gdje su našli Ekat."
Okrenula sam još jedan papir. Dočekala me slika najmlađe djevojčice koju je ovo čudovište ubilo. Tek četrnaestogodišnja, Amadie je za sobom ostavila tugujuće roditelje i sestru blizanku. Rukom sam prekrila sliku mlade plavokose djevojke velikih smeđih očiju.
" Nju su isto našli u rijeci, nedaleko Glowdalea."
Čula sam kako guta slinu i teško diše.
" Dalje?" upitao je i promeškoljio se.
" Libby i Coralie. Sedamnaest i petnaest godina. Još nisu našli tijela, ali su gotovo stopostotno sigurni da ih je on ubio. Nestale su prije tri mjeseca tijekom zajedničkog kampiranja pokraj rijeke. Još ih nisu našli, ali su našli Libbyine vlasi kako plutaju nekoliko milja nizvodno."
Glas mi je nekoliko puta prepuknuo. Morala sam se suzdražavati da mi suze ne počnu teći poput nemilosrdne bujice.
" Pa? To ne mora značiti da ih je on ubio. Možda su se utopile."
" Jasone..." pogledala sam u pod pokraj kreveta, trudeći se ostati pribrana. " Libbyine vlasi bile su odsječene. Odrezane nožem. Poput snopa pšenice."
I dok su mi slike iz one paklene noći opet navirale, osjećala sam se bespomoćno. Čula sam njegovo ubrzano disanje pokraj sebe, no činio se udaljenim i izoliranim. Kutija sjećanja opet me zatvarala u svoje klaustrofobične tajne, a ja nisam imala dovoljno zraka da se oslobodim.
12.06.2009. -
Sub rosa
Znam, opet sam promijenila vizualizaciju. Znam, idem vam na živce. Bolje se priviknite; nije prvi put, a vjerojatno niti zadnji. Razlog nije kompliciran- to me zabavlja.
I želim zahvaliti njoj jer mi dopušta da budem ono što želim biti.
Zabavite se :)
I želim zahvaliti njoj jer mi dopušta da budem ono što želim biti.
Zabavite se :)
Policijska stanica činila se miljama daleko, iako sam je gledala s njenog vlastitog parkirališta krcatog automobilima. Kiša je lijevala kao iz kabla, ostavljajući za sobom teški miris isparina asfalta, karakterističnog za ljetne pljuskove, pomiješanog sa mirisom tek pokošene trave. U tome trenutku bilo mi je divno; svaki miris bio je dobrodošao, jedini uvjet bio je da ispere olfaktivnu esenciju prljave plavuše s mene.
" Jesi li dobro?" upitao je Bjorn i naslonio se na automobil pokraj mene. Nije znao čiji je, a očito ga niti nije bilo previše briga.
" Jesam. Ti?"
Slegnuo je ramenima i lagano kimnuo glavom. I dalje je zadržao onaj isti ledeni izraz lica, no oči su mu se promijenile. Bile su mnogo mekše i lutale svuda; od moga lica, preko kišnih oblaka koji su se toga podneva nakupili iznad nas do cigarete koju je držao u ruci, a koju mu je kiša svake dvije minute ugasila. Kada je napokon napola popušenu cigaretu bacio na pod i pogazio je stopalom, okrenuo se prema meni. Kosa mu se slijepila uz glavu, a kišne kapi tekle su njegovom glatkom kožom.
" Effie...ono što je Mansfieldica rekla o meni..."
" Znam da više nisi takav. Nije važno."
Na trenutak se kratko osmijehnuo. Sive oči zabljesnule su mu tako da su se kroz pljusak činile poput iznenadnog groma praćenog tisućama sunčevih zraka u jesensko jutro.
" Ja... Za to nema opravdanja. Nadam se da me se ne bojiš, sada kada je spomenula bivšu djevojku." Pokušala sam ga prekinuti i reći mu da mu vjerujem, no on je nastavio dalje.
" Bio sam mlađi i gluplji, iako ni sada očito nisam previše bistar. Effie, ja Tamzin doista nisam naudio."
Gledao me poput maloga djeteta, očima punim nade. Na trenutak je zavladala šutnja, a ja sam tada kratko i odlučno kimnula glavom.
" Znam."
Šutjeli smo još par trenutaka, a on se tada podignuo i stao nasuprot meni.
" Ja sada idem." gledala sam ga kroz kišu dok mi je pružao ruku, dohvatio moju koja je ostala beživotno visjeti uz tijelo i čvrsto je stisnuo.
"Nazvat ću te. Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti." rekao je prigušenim glasom i kratko se osmijehnuo, a zatim okrenuo. Gledala sam ga kako bez moga pozdrava nestaje preko parkirališta zaogrnut plaštem kiše i opojnim mirisom ljetnog asfalta.
Pratila sam ga pogledom sve dok i zadnji tračak njegove visoke, vitke siluete nije nestao u daljini, a zatim sam posegnula za mobitelom koji je isključen stajao u džepu mojih promočenih traperica. Uključila sam ga i utipkala sigurnosni broj, zaklanjajući ga rukama od kiše.
12 propuštenih poziva.
Ginger.
Ginger.
Rose.
Edmund.
Ginger.
Ginger.
Jason.
Georgia.
Georgia.
Ginger.
Rose.
Adam.
Znala sam što mi je činiti. Stisnuti malu crnu tipku sa zelenom telefonskom slušalicom i nazvati Ginger.
Ipak, nisam to učinila. Znala sam da je glupo i neodgovorno; no, zabrinuti krikovi s druge strane veze nisu bili ono što sam željela čuti.
Okrenula sam se i pošla preko parkirališta suprotnim putem od onoga kojim je otišao Bjorn. Bila sam sigurna da će na ispitivanje sljedeći biti pozvani Adam i Edmund; oni su pronašli mene i Bjorna kraj tijela.
Prve, same.
Isto sam tako znala da sam trenutno jedna od dvoje ljudi koji su svjedočili umorstvu jedne prelijepe mlade djevojke i da stoga ne bih smjela sama lutati.
" Gospođice Boleyn!"
Ukopala sam se na mjestu. Muški glas me dozivao; jasno sam čula. Dolazio je iz smjera policijske postaje. Uskoro sam čula i korake koji su se velikom brzinom približavali i šljapkali po lokvama koje su postajale sve veće i dublje.
Okrenuvši se, vidjela sam čovjeka u odijelu kako mi se približava pod ogromnim crnim kišobranom.
" Effie Boleyn." zahroptao je našavši se napokon ispred mene. Izgledao mi je poznato, no nisam bila sigurna gdje sam ga prije vidjela. Bio je to muškarac u kasnim dvadesetima, visok i vitak, plave kratke kose i zelenih očiju.
" Louis Hathaway." pružio mi je ruku i uspravio se. Odjednom sam se osjećala poput patuljka pokraj diva; muškarac je zasigurno bio visok sto i devedeset centimetara.
" Effie. Drago mi je." prihvatila sam njegovu ruku i čvrsto je stisnula. Konačno sam ga prepoznala – bio je to potrčko koji je Mansfieldovoj stalno donosio nove papire u sivu sobu.
" Što trebate?" upitala sam nadajući se da neće predugo trajati. Zvučala sam pomalo otresito, no nisam bila zbog toga zabrinuta. Hathaway je bio član družine koja me do sada mučila gotovo četiri sata.
"Prvo bih se želio ispričati zbog Jenne. Ona zna biti...naporna."
Kada sam shvatila da govori o plavuši, gotovo sam izgubila strpljenje.
" Ma nemojte. Stvarno?" Hathaway je izgledao kao da mu je neugodno. Nakašljao se i nastavio.
" Ipak,ona nije razlog zbog kojega sam ovdje. Barem većim dijelom."
" Nego?"
" Ne mogu o tome ovdje, na kiši. Dopustite da vas častim pićem."
*****
Kavana u koju me odveo bila je poluprazna, a ja sam bila zahvalna nebesima na tome. Preda mnom je bila divovska šalica vruće čokolade iz koje su se u gotovo vidljivim spiralama izdizale mirisne pare.
" Dakle?" upitala sam.
Hathaway se promeškoljio na stolici i ozbiljno me pogledao. Bio je neobičan muškarac; crte lica bile su mu oštre, no njegov govor bio je mek i lagan. Bademaste oči jasnih rubova bile su mu pomalo kose, a glas iznimno dubok. Rezultat svega bio je tak da je poručnik Hathaway bio izuzetno zgodan muškarac.
" Effie, nadam se da vam ne smeta što vas tako zovem, ja neću okolišati. Inspektorica Mansfield ovdje je samo na probnom roku i, kada taj rok prođe, bit će otpuštena. Ja sam policajac koji nadgleda njenu praksu i ono što je danas rekla, pa čak i propustila reći, svakako nije nešto što bi jedan pravi policajac učinio."
Slegnula sam ramenima trudeći se ostati prisebna. Što se mene ticalo, plavušu su mogli baciti na prosjački štap, samo da bude čim dalje od mene.
" I to je sve?" upitala sam i otpila gutljaj preslatke čokoladne otopine.
" Nažalost, nije. Jenna vam nije spomenula stvari koje su u ovim trenucima vitalne za vaš život sve dok ne pronađemo ubojicu djevojaka."
Gusta tekućina stala mi je u grlu, rastežući se poput mliječno-čokoladnog, vrućeg ljepila, tjerajući mi suze na oči.
" D-djevojaka?", promucala sam osjećajući zaprepaštenje.
Hathaway je kimnuo glavom.
" Doista mi je žao što vam ovo govorim sada i na ovakvom mjestu, ali vi se morate čuvati, više nego ikada. Bojim se da se bavimo sa serijskim ubojicom."
Oči su mu se skupile u neobične polumjesece; shvatila sam koliko ga grize savjest što mi to uopće govori, što ta stvar nije odavno završena.
" Na ovim je područjima već tri mjeseca. Nestalo je pet djevojaka, od toga su tri pronađene. Utopljene. Jedna u jezeru, dvije u rijekama."
Iznenadna hladnoća prostrujila mi je tijelom. Naježila sam se dok su se slike modre, hladne Tamzin vraćale pred moje oči.
" Shvaćam koliki je to šok za vas. Slučaj smo skrivali pred novinarima. No, smatram da je sada vrijeme da se proglasi opća opasnost. Effie, sasvim je sigurno da je ubijao i prije. Upravo se skupljaju posljednji podaci prije nego cijeli slučaj bude poznat javnosti. Žrtava je zasada najmanje sedam."
Iznenadna jeza, jača nego prije, zaslijepila me.
Sedam djevojaka.
Pred očima više nisam vidjela kriglu čokolade već mnoštvo crnih točaka. Hladnih, beskonačnih točaka koje su se širile i širile, gutajući Hathawaya i zlatni zrak kavane. Postajale su sve hladnije, prozirnije, srebrnije.
Poput očiju ubijenih djevojaka, ostavljenih da zauvijek gledaju ledenu, beskonačnu, praznu vodu.
" Ja...ne znam što da kažem." promucala sam. Glas mi je zadrhtao; shvatila sam da sam tijelo obgrlila rukama i sklupčala se u stolici.
" Zacijelo se pitate zašto vam to ovako i sada govorim."
Hathawayev glas činio se miljama daleko, kao da mi netko dovikuje kroz maglu, a golema vodena površina guta sve zvučne valove.
Kimnula sam.
Teški tamnocrveni fascikl udario je u drvenu površinu tamnoga, masivnoga stola. Slušala sam šuštanje prozirnih košuljica dok je policajac okretao stranice.
" Molim vas, nemojte nikome spomenuti da ste ovo vidjeli. Tehnički, ovaj dokument ne smije se iznositi iz državne ustanove, a još manje pokazivati civilu. Ipak, smatram kako je važnije spasiti nekome život nego poštivati pravila."
Okrenuo je golemi fascikl prema meni pokazujući mi kolaž napravljen od kvadratnih slika još živih djevojaka, istih onih koje su sada čekale u zamrzivačima mrtvačnica da se pronađe osoba koja im je ono učinila.
Zaprepašteno sam uzdahnula.
" Shvaćate li sada?"
*****
Dječak i djevojčica sjedili su na obalama rijeke toga vjetrovitog dana, previše hladnoga za lipanj. Tekuća voda nabirala se u valovima i strujala nizvodno, za sobom ostavljajući gutajuće virove. Jedan od većih valova požuri i razbije se u stijene pod djevojčinim nogama. Poškropljena hladnim kapljicama, ona zahihoće i pogleda dječaka.
" Godi li ti to?" upita on, a ona lagano kimne svojom desetogodišnjom glavicom. Zlatna joj je kosa u kovrčama sezala do dna leđa i poskakivala poput spiralne žice kada bi stigao nalet vjetra.
On proguta slinu koja mu se poput kamena stvorila u grlu.
" Gdje su ti roditelji?" upita je, a ona na njega svrne pogled svojim bistrih, srnećih očiju boje tamne čokolade.
" Ne znam. Mama je rekla da će se brzo vratiti. Vjerojatno bih morala poći kući."
Dječak je uživao u srebrnom vihoru njena glasa; osjećaj da će je izgubiti prožeo ga je nezamislivom jezom.
" Nemoj.", reče blago. " Bolje ti je ovdje sa mnom nego da si sama kod kuće."
" Ali ja te ne poznajem."
" Kako ne? Pa sjedimo ovdje zajedno već nekoliko sati."
Djevojčica lagano kimne glavom i pogleda ga. Iako je bio ponešto stariji od nje, bila je činjenica da se prema njoj odnosio sa najvećom pažnjom otkad su se sreli. Čak joj je kupio sladoled. A bio je i lijep. Vrlo, vrlo lijep. Nikada nije vidjela ljepšega dječaka.
" Možda ostanem još malo.", promucala je, ni sama ne znajući zašto.
On se nasmijao, šireći svoje pune, crvene usne u osmijeh gotovo nemjerljivih razmjera.
" Tako treba. Reci, Anabelle, tako se zoveš, zar ne, voliš li ti vodu?"
Djevojčici je trebalo ponešto vremena da shvati što ju je dječak pitao zbog brzine kojom je govorio.
" Oh, da!", osjećala je kako rumeni. " Obožavam! Ona je tako čista i...", ne znajući što da kaže, spustila je pogled na divlju bujicu pred sobom. " I mokra."
Dječak je ispustio prekrasan, bujan, zvonki osmijeh. Podragavši je po kosi, okrenuo je njeno lice prema svojem.
" Znaš li da se ljepota poput tvoje najveličanstvenije ističe u vodi?"
Djevojčica nije znala što reći. Dječakove oči, nije mu znala ime, neobično su se raširile.
" Ne znaš, naravno da ne. A bi li htjela provjeriti?"
Anabelle nije znala što dječakova ponuda znači.
Kada ju je on u sljedećem trenutku posjeo na svoja koljena i ovio svoje ruke oko njenoga vrata, bila je zbunjena i pomalo preplašena. A tada je pritisnuo, zarivajući svoje tanke, elegantne prste u bjelinu njenoga vrata. Glava joj se protiv njene volje nagnula i pogledala prema nebu. Osjećala je pulsiranje svoga srca u vratnoj žili.
A tada je zaklopila oči.
Dječak ju je jednom kratko poljubio i njeno tijelo pažljivo odložio u modru rijeku, nadajući se da će je ona odnijeti u more, tamo gdje pripada.
29.05.2009. -
What a wicked game to play, to make me feel this way
Vibracije stotina koraka, poskoka i trkova putovale su mramornim podom policijske stanice sve do mojih stopala, uspinjući se mojim promrzlim podkoljenicama prislonjenim na metalne noge neudobne stolice, sve do leđa u kojima se se zadržale u obliku stalnog, neugodnog zujanja.
Polusvjesno, shvaćala sam zašto su svi ti ljudi tamo vani, slobodni, nezaključani u metalnoj sivoj prostoriji, za razliku od mene. Ipak, nije me bilo briga. Željela sam samo da mi se mučna slika pred očima razbistri, da sive točke potpunog neznanja i nesvjesnosti nestanu iz mojeg uma i da konačno mogu čuti što ona naprlitana plavuša ispred mene govori.
I, naravno, da Tamzin bude živa.
Da opet bude živa.
" Gospođice Boleyn, ispričajte mi čega se sjećate."
Plavuša je govorila brzo kao da joj život ovisi o tome. Glas joj je bio neugodan i oštar, a oči su joj sijevale poput munja. Rukama je nervozno prebirala po dokumentima koje je malo prije neki mladić unio u prostoriju. Njeno lice bez ijedne bore navuklo je masku prikrivenog oduševljenja kada je vidjela slike sa mjesta zločina. Pretpostavljala sam da joj je ovo prvi slučaj u Ubojstvima. Bila je mlada, ambiciozna i gladna.
" Svega." odbrusila sam, na što je ona, glumeći ravnodušnost, navukla lagani osmijeh i opet zabila nos u papire.
" Dakle, sjećaš se da je vrisnula?"
" Da."
" I da je Adam dotrčao iz šume nakon što je Tamzin vrisnula?"
" Da."
Gledala je u mene jedan kratki trenutak, a onda duboko udahnula i okrenula glavu prema susjednom zidu na kojem se nalazila velika, neprozirna ploča boje hematita. Znala sam da nas promatraju i da misle na isto što i plavuša.
" Smatraš li da je Adam sposoban počiniti ubojstvo?"
" Ne."
" Zašto?"
Njene buljave, kravlje oči micale su se u očnim dupljama poput biljarskih loptica na dopu. Pune je usne jezikom vlažila svako malo, a šake su joj bile smrznute u stanju pripravnosti. Dok je duge nokte nalakirane krvavocrvenom bojom rila u svoju mliječnu kožu, noge je nervozno trljala jednu o drugu.
Izledala je...zadovoljno.
Zgađeno sam frknula nosom i naslonila se na stolicu kako bih joj bila što dalje.
" Zato što ga poznajem."
Nacerila se kao da sam izvalila neku presmiješnu šalu i zavrtjela glavom.
" Nakon tri mjeseca u novoj školi, ti njega poznaješ?" glas joj je bio lepršav i piskutav, ali se nezadovoljstvo koje je pokušavala prikriti savršeno jasno čulo.
" Ponekad su samo tri mjeseca dovoljna." rekla sam jasno i glasno, naglašavajući slogove posljednje riječi. Tri i pol sata u ovoj zagušljivoj prostoriji dovela su me do ruba živaca, a plavokosa harpija samo je rasplamsavala moju ljutnju. Duboko sam udahnula i pokušala se smiriti.
" Koliko sam shvatila, još je jedan tvoj prijatelj bio u šumi u to vrijeme."
Dugim je prstima prelazila preko popisa osoba koje su bile na mjestu zločina i zaustavila se na prezimenu Dixengard.
" Ne bih znala."
" Bjorn? Jesam li dobro rekla? Bjorn Dixengard."
Nisam joj odgovorila. Zabuljila se u nekakvu škrabotinu koja je bila namrljana pokraj njegovog prezimena. Usne su joj se odjednom zgrčile u potpunom oduševljenju; shvatila sam da joj samo malo nedostaje da se ne počne smijati.
" Da, mali Dixengard." bilstavo se osmijehnula i prstom pritisnula crni gumbić koji se nalazio pokraj mikrofona na metalnom stolu.
" Uvedite ga." promrmljala je i naslonila se bez riječi, prekriživži ruke na prsima.
Za nekoliko trenutaka vrata sobe otvorila su se uz glasni tresak.
Bjorn je ušao u sobu, praćen nekim debelim policajcem. Njegova crna odjeća sablasno je kotrastirala bezbojnosti i sterilnosti sobe za ispitivanje. Bio je prozirno blijed, no ipak nekako staložen i miran. Lice mu nije odavalo nikakv emocije; laganim je korakom došao do stola, i kada mu je plavuša rukom pokazala na stolac pokraj mene, sjeo. Svježi miris morskog povjetarca koji se u laganim valovima širio oko njega nekako me razbudio. Nasmiješio mi se laganim trzajem usne i oštro pogledao plavušu.
" Bjorn, drago mi je što se opet susrećemo."
" Da barem i ja mogu isto reći." odgovorio je oštro, bez ikakvog podrhtavanja u dubokome glasu.
Plavuša se slatko nasmijala i zamahnula kosom. Ruka joj je nestašno pojurila do ružičaste košulje koju je nosila te je otkopčala dva najgornja gumbića.
Bjorn se podrugljivo osmijehnuo.
" Upravo sam upitala tvoju malu prijateljicu jesi li bio u šumi kada je Tamzin bila ubijena. Nažalost, ona mi nije znala reći."
Gledao ju je ledim pogledom, tako netipičnim za njegove , inače dječji razigranje, oči.
" Jesam." promrmljao je ne trepnuvši.
" Možeš li mi reći što si tamo radio?"
" Išao sam po drva za potpalu."
Plavuša se nacerila.
" Kako zgodno. Ironično." promrmljala je i jezikom navlažila usne. " Ka-ko zgo-dno." gledala ga je kao izložak u muzeju, rukom petljajući po dva raskopčana gumbića.
Ona se njemu nabacuje.
Zaprepašteno sam uzdahnula, na što me ona oštro pogledala.
" Ako se ne varam, Bjorna si prvoga zatekla kada si našla tijelo, Effie."
" Tako je."
" I stajao je sagnut iznad mrtve Tamzin?"
" Da."
Pogled je spustila prema papirima i izvadila jednu veliku sliku, u kojoj sam na trenutak uhvatila sliku jezera i odbljesak gole, mrtvački blijede kože. Mrtvo bijele kože.
" I, kako je izgledao?" upitala je dubokim, usporenim glasom, poput one poremećene književnice koju je Sharon Stone glumila u Sirovim strastima.
" Je li izgledao...zadovoljno?" kada je jezikom prešla preko posljednjeg sloga riječi, osjetila sam kako se Bjorn pored mene ukipio. Znala sam da neće odgovoriti na ovakve poremećene insinuacije; za to je bio previše zreo i ponosan.
" Odvratni ste!" prosikala sam. " Izgledao je potreseno, kao i svi mi. On ne bi nikada učinio nešto takvo."
Opet se nasmiješila na onaj slatki način koji je toga dana prokušala već toliko puta i sliku koju je držala u ruci do toga trenutka položila je pred mene.
Oči su me zapekle; osjećala sam se kao da mi je sav zrak izbit iz pluća.
Pokušala sam sklopiti vjeđe, ali nisam mogla. Osjetila sam Bjornov utješni dodir na koljenu, ali nisam mogla reagirati. Sve emocije koje sam do sada pokušala potisnuti isplivale su na površinu; na trenutak sam zaboravila i mržnju prema inspektorici.
Preda mnom stajala je uvećana slika Tamzininog mrtvog lica. Njenog lijepog lica. Plave su joj oči još bile otvorene u mrtvačkom šoku i prestravljenosti. Pune, za života uvijek rumene, usne bile su lagano rastvorene i ledeno ljubičaste.
Odjednom mi se cijeli potisnuti prizor vratio pred oči.
Mjesečina prolazi kroz prozračne pukotine među krošnjama stabala i na površini tamnog jezera miješa se sa prvim jutarnjim zrakama sunca. Svijet izgleda plavo poput praha sa vilinskih krila. Paprat šuška dok se provlačim kroz drveće prema vrisku. Već vidim tamnu vodu i valove koji je lagano mreškaju. Trčim sve dok ne stignem do ruba proplanka u središtu kojeg se nalazi jezero. U oči mi odmah upada nešto mliječno bijelo, dijelom prekriveno zelenim algama.
Prestravljena, prilazim bliže i nadam se da ono što mislim da vidim nije ono što doista vidim.
Neki dečko već stoji iznad Bijelog; povlači Bijelo za udove i divljačkim naporom vadi ga van iz vode.
I tada prepoznajem Bijelo. Tamzin.
Dečko pokušava izvaditii gomile morske trave iz djevojčinih ustiju i udahnuti u nju. No, koliko god on izvadio, uvijek se čini kao da ima više. S ogromnom pažnjom polaže njenu glavu na hladno šumsko tlo i ona leži gola, raskrivena. Crvene bradavice njenih grudiju poput kaplji krvi vrište u tamu šume.
Snažno, ali brižno udara u njen prsni koš i prislanja svoja usta na njena. Jedan, dva, tri.
Effie, broji!, viče.
Ali ja ne brojim. Ja samo stojim, ukipljena poput svijeće na obalama tamnog jezera.
Snažan stisak ruke probudio me iz noćne more; shvatila sam da plačem. Brzo sam otrla suze i susrela se sa Bjornovim pogledom. Lagano je rukom uhvatio sliku i razderao je na dva dijela, kidajući posljednja sjećanja na djevojčino lice.
Plavuša je pozelenila.
" Bjorn to nikada ne bi mogao napraviti. Za razliku od vas, on nije izopačen!" proderala sam se, slijevajući bujice mržnje u policajkine oči. Odlučivši zanemariti uništenu sliku, bacila je njene ostatke u koš pokraj stola i opet se nacerila. Isti isprazni, zli cerek.
" A je li tebi tvoj prijatlej ikada spomenuo svoju zanimljivu prošlost?" upitala je kao da je zanima koji mi je omiljeni školski predmet i iz debele hrpetine papira izvukla još jedan.
" Je li ti rekao da ima posebne apetite što se zadovoljavanja tiče? Da voli to...vruće?" Bjorn je odjednom maknuo svoju ruku sa moje, i stisnuo je u šaku.
" Znate da to nije bilo tako!" prosiktao je.
" Bjorne, dušo, piromanije se ne treba sramiti, pogotovo ako si tako dobio nalog Bjornića da propleše!" rukom je opet pročačkala po prsima i navlažila usne. Osjetila sam životinjski poriv da povraćam.
" Što si sve ono zapalio?" podigla je oči prema stropu i pravila se da razmišlja. " Onu staru šupu na uglu ulice Denmark i Robson, zatim neki bicikl koji si našao zaboravljen na cesti. Odjeću svoje bivše djevojke."
Ništa nije govorio. Pogled je upro ravno u nju, njene odurne oči i izopačeno lice.
" A, koliko se sjećam, djevojka ti je izgledala prilično slično Tamzin. Zapravo, bila je njena tamnokosa verzija. Plave oči, niski rast, kratka kosa. Bjorniću, vidim li samo ja uzorak ovdje? Je li Tamzin bila tvoj tip?"
Duboko je uzdahnuo i nasmiješio se. Pogledao ju je nepokolebljivo i intenzivno i primakao se stolu.
" Piromanija nema veze sa seksualnim zadovoljstvom. Paljenje stvari, ne ubijanje, pružalo mi je osjećaj euforije što, iako to vi ne možete razlikovati, nije isto što i seksualna uzbuđenost. Imao sam šesnaest godina, danas sam dvije i pol godine stariji. Uostalom , imam pisana izvješća psihijatra koja svjedoče o mome oporavku od toga stanja. Trebali ste se malo bolje pripremiti prije nasumičnog pucanja u prazno, detektivko Mansfield."
Glas mu niti jednom nije zadrhtao. Bjorn je bio poput neporecive fizikalne kostante, hladan i postojan.
Trenutak je šutjela, a zatim pljesnula ručicama i ciknula.
" Naravno, naravno. Ali, znaš kako se kaže : Vuk mijenja dlaku, ali ćud nikada."
Tada je skupila sve papire koje je tijekom protekla četiri sata izvadila iz svoje pažljivo markirane bilježnice i pospremila ih u novi fascikl, elegantno ustala, i, niti jednom nas ne pogledavši, odmarširala iz prostorije.
Polusvjesno, shvaćala sam zašto su svi ti ljudi tamo vani, slobodni, nezaključani u metalnoj sivoj prostoriji, za razliku od mene. Ipak, nije me bilo briga. Željela sam samo da mi se mučna slika pred očima razbistri, da sive točke potpunog neznanja i nesvjesnosti nestanu iz mojeg uma i da konačno mogu čuti što ona naprlitana plavuša ispred mene govori.
I, naravno, da Tamzin bude živa.
Da opet bude živa.
" Gospođice Boleyn, ispričajte mi čega se sjećate."
Plavuša je govorila brzo kao da joj život ovisi o tome. Glas joj je bio neugodan i oštar, a oči su joj sijevale poput munja. Rukama je nervozno prebirala po dokumentima koje je malo prije neki mladić unio u prostoriju. Njeno lice bez ijedne bore navuklo je masku prikrivenog oduševljenja kada je vidjela slike sa mjesta zločina. Pretpostavljala sam da joj je ovo prvi slučaj u Ubojstvima. Bila je mlada, ambiciozna i gladna.
" Svega." odbrusila sam, na što je ona, glumeći ravnodušnost, navukla lagani osmijeh i opet zabila nos u papire.
" Dakle, sjećaš se da je vrisnula?"
" Da."
" I da je Adam dotrčao iz šume nakon što je Tamzin vrisnula?"
" Da."
Gledala je u mene jedan kratki trenutak, a onda duboko udahnula i okrenula glavu prema susjednom zidu na kojem se nalazila velika, neprozirna ploča boje hematita. Znala sam da nas promatraju i da misle na isto što i plavuša.
" Smatraš li da je Adam sposoban počiniti ubojstvo?"
" Ne."
" Zašto?"
Njene buljave, kravlje oči micale su se u očnim dupljama poput biljarskih loptica na dopu. Pune je usne jezikom vlažila svako malo, a šake su joj bile smrznute u stanju pripravnosti. Dok je duge nokte nalakirane krvavocrvenom bojom rila u svoju mliječnu kožu, noge je nervozno trljala jednu o drugu.
Izledala je...zadovoljno.
Zgađeno sam frknula nosom i naslonila se na stolicu kako bih joj bila što dalje.
" Zato što ga poznajem."
Nacerila se kao da sam izvalila neku presmiješnu šalu i zavrtjela glavom.
" Nakon tri mjeseca u novoj školi, ti njega poznaješ?" glas joj je bio lepršav i piskutav, ali se nezadovoljstvo koje je pokušavala prikriti savršeno jasno čulo.
" Ponekad su samo tri mjeseca dovoljna." rekla sam jasno i glasno, naglašavajući slogove posljednje riječi. Tri i pol sata u ovoj zagušljivoj prostoriji dovela su me do ruba živaca, a plavokosa harpija samo je rasplamsavala moju ljutnju. Duboko sam udahnula i pokušala se smiriti.
" Koliko sam shvatila, još je jedan tvoj prijatelj bio u šumi u to vrijeme."
Dugim je prstima prelazila preko popisa osoba koje su bile na mjestu zločina i zaustavila se na prezimenu Dixengard.
" Ne bih znala."
" Bjorn? Jesam li dobro rekla? Bjorn Dixengard."
Nisam joj odgovorila. Zabuljila se u nekakvu škrabotinu koja je bila namrljana pokraj njegovog prezimena. Usne su joj se odjednom zgrčile u potpunom oduševljenju; shvatila sam da joj samo malo nedostaje da se ne počne smijati.
" Da, mali Dixengard." bilstavo se osmijehnula i prstom pritisnula crni gumbić koji se nalazio pokraj mikrofona na metalnom stolu.
" Uvedite ga." promrmljala je i naslonila se bez riječi, prekriživži ruke na prsima.
Za nekoliko trenutaka vrata sobe otvorila su se uz glasni tresak.
Bjorn je ušao u sobu, praćen nekim debelim policajcem. Njegova crna odjeća sablasno je kotrastirala bezbojnosti i sterilnosti sobe za ispitivanje. Bio je prozirno blijed, no ipak nekako staložen i miran. Lice mu nije odavalo nikakv emocije; laganim je korakom došao do stola, i kada mu je plavuša rukom pokazala na stolac pokraj mene, sjeo. Svježi miris morskog povjetarca koji se u laganim valovima širio oko njega nekako me razbudio. Nasmiješio mi se laganim trzajem usne i oštro pogledao plavušu.
" Bjorn, drago mi je što se opet susrećemo."
" Da barem i ja mogu isto reći." odgovorio je oštro, bez ikakvog podrhtavanja u dubokome glasu.
Plavuša se slatko nasmijala i zamahnula kosom. Ruka joj je nestašno pojurila do ružičaste košulje koju je nosila te je otkopčala dva najgornja gumbića.
Bjorn se podrugljivo osmijehnuo.
" Upravo sam upitala tvoju malu prijateljicu jesi li bio u šumi kada je Tamzin bila ubijena. Nažalost, ona mi nije znala reći."
Gledao ju je ledim pogledom, tako netipičnim za njegove , inače dječji razigranje, oči.
" Jesam." promrmljao je ne trepnuvši.
" Možeš li mi reći što si tamo radio?"
" Išao sam po drva za potpalu."
Plavuša se nacerila.
" Kako zgodno. Ironično." promrmljala je i jezikom navlažila usne. " Ka-ko zgo-dno." gledala ga je kao izložak u muzeju, rukom petljajući po dva raskopčana gumbića.
Ona se njemu nabacuje.
Zaprepašteno sam uzdahnula, na što me ona oštro pogledala.
" Ako se ne varam, Bjorna si prvoga zatekla kada si našla tijelo, Effie."
" Tako je."
" I stajao je sagnut iznad mrtve Tamzin?"
" Da."
Pogled je spustila prema papirima i izvadila jednu veliku sliku, u kojoj sam na trenutak uhvatila sliku jezera i odbljesak gole, mrtvački blijede kože. Mrtvo bijele kože.
" I, kako je izgledao?" upitala je dubokim, usporenim glasom, poput one poremećene književnice koju je Sharon Stone glumila u Sirovim strastima.
" Je li izgledao...zadovoljno?" kada je jezikom prešla preko posljednjeg sloga riječi, osjetila sam kako se Bjorn pored mene ukipio. Znala sam da neće odgovoriti na ovakve poremećene insinuacije; za to je bio previše zreo i ponosan.
" Odvratni ste!" prosikala sam. " Izgledao je potreseno, kao i svi mi. On ne bi nikada učinio nešto takvo."
Opet se nasmiješila na onaj slatki način koji je toga dana prokušala već toliko puta i sliku koju je držala u ruci do toga trenutka položila je pred mene.
Oči su me zapekle; osjećala sam se kao da mi je sav zrak izbit iz pluća.
Pokušala sam sklopiti vjeđe, ali nisam mogla. Osjetila sam Bjornov utješni dodir na koljenu, ali nisam mogla reagirati. Sve emocije koje sam do sada pokušala potisnuti isplivale su na površinu; na trenutak sam zaboravila i mržnju prema inspektorici.
Preda mnom stajala je uvećana slika Tamzininog mrtvog lica. Njenog lijepog lica. Plave su joj oči još bile otvorene u mrtvačkom šoku i prestravljenosti. Pune, za života uvijek rumene, usne bile su lagano rastvorene i ledeno ljubičaste.
Odjednom mi se cijeli potisnuti prizor vratio pred oči.
Mjesečina prolazi kroz prozračne pukotine među krošnjama stabala i na površini tamnog jezera miješa se sa prvim jutarnjim zrakama sunca. Svijet izgleda plavo poput praha sa vilinskih krila. Paprat šuška dok se provlačim kroz drveće prema vrisku. Već vidim tamnu vodu i valove koji je lagano mreškaju. Trčim sve dok ne stignem do ruba proplanka u središtu kojeg se nalazi jezero. U oči mi odmah upada nešto mliječno bijelo, dijelom prekriveno zelenim algama.
Prestravljena, prilazim bliže i nadam se da ono što mislim da vidim nije ono što doista vidim.
Neki dečko već stoji iznad Bijelog; povlači Bijelo za udove i divljačkim naporom vadi ga van iz vode.
I tada prepoznajem Bijelo. Tamzin.
Dečko pokušava izvaditii gomile morske trave iz djevojčinih ustiju i udahnuti u nju. No, koliko god on izvadio, uvijek se čini kao da ima više. S ogromnom pažnjom polaže njenu glavu na hladno šumsko tlo i ona leži gola, raskrivena. Crvene bradavice njenih grudiju poput kaplji krvi vrište u tamu šume.
Snažno, ali brižno udara u njen prsni koš i prislanja svoja usta na njena. Jedan, dva, tri.
Effie, broji!, viče.
Ali ja ne brojim. Ja samo stojim, ukipljena poput svijeće na obalama tamnog jezera.
Snažan stisak ruke probudio me iz noćne more; shvatila sam da plačem. Brzo sam otrla suze i susrela se sa Bjornovim pogledom. Lagano je rukom uhvatio sliku i razderao je na dva dijela, kidajući posljednja sjećanja na djevojčino lice.
Plavuša je pozelenila.
" Bjorn to nikada ne bi mogao napraviti. Za razliku od vas, on nije izopačen!" proderala sam se, slijevajući bujice mržnje u policajkine oči. Odlučivši zanemariti uništenu sliku, bacila je njene ostatke u koš pokraj stola i opet se nacerila. Isti isprazni, zli cerek.
" A je li tebi tvoj prijatlej ikada spomenuo svoju zanimljivu prošlost?" upitala je kao da je zanima koji mi je omiljeni školski predmet i iz debele hrpetine papira izvukla još jedan.
" Je li ti rekao da ima posebne apetite što se zadovoljavanja tiče? Da voli to...vruće?" Bjorn je odjednom maknuo svoju ruku sa moje, i stisnuo je u šaku.
" Znate da to nije bilo tako!" prosiktao je.
" Bjorne, dušo, piromanije se ne treba sramiti, pogotovo ako si tako dobio nalog Bjornića da propleše!" rukom je opet pročačkala po prsima i navlažila usne. Osjetila sam životinjski poriv da povraćam.
" Što si sve ono zapalio?" podigla je oči prema stropu i pravila se da razmišlja. " Onu staru šupu na uglu ulice Denmark i Robson, zatim neki bicikl koji si našao zaboravljen na cesti. Odjeću svoje bivše djevojke."
Ništa nije govorio. Pogled je upro ravno u nju, njene odurne oči i izopačeno lice.
" A, koliko se sjećam, djevojka ti je izgledala prilično slično Tamzin. Zapravo, bila je njena tamnokosa verzija. Plave oči, niski rast, kratka kosa. Bjorniću, vidim li samo ja uzorak ovdje? Je li Tamzin bila tvoj tip?"
Duboko je uzdahnuo i nasmiješio se. Pogledao ju je nepokolebljivo i intenzivno i primakao se stolu.
" Piromanija nema veze sa seksualnim zadovoljstvom. Paljenje stvari, ne ubijanje, pružalo mi je osjećaj euforije što, iako to vi ne možete razlikovati, nije isto što i seksualna uzbuđenost. Imao sam šesnaest godina, danas sam dvije i pol godine stariji. Uostalom , imam pisana izvješća psihijatra koja svjedoče o mome oporavku od toga stanja. Trebali ste se malo bolje pripremiti prije nasumičnog pucanja u prazno, detektivko Mansfield."
Glas mu niti jednom nije zadrhtao. Bjorn je bio poput neporecive fizikalne kostante, hladan i postojan.
Trenutak je šutjela, a zatim pljesnula ručicama i ciknula.
" Naravno, naravno. Ali, znaš kako se kaže : Vuk mijenja dlaku, ali ćud nikada."
Tada je skupila sve papire koje je tijekom protekla četiri sata izvadila iz svoje pažljivo markirane bilježnice i pospremila ih u novi fascikl, elegantno ustala, i, niti jednom nas ne pogledavši, odmarširala iz prostorije.
22.05.2009. -
Wicked game
Dva mjeseca poslije
"Zdravo, Trešnjice."
"Georgia, ne zovem se tako."
Muk.
" Zar nije pristojno reći: Zdravo, Georgia. Kako si, Georgia?Žao mi je što sam te izdala, Georgia."
" Ne trkeljaj. Nitko tebe nije izdao. Nismo više u dječjem vrtiću."
" Pa, gotovo da jesmo. Mislim, deset godina, to nije tako puno kada usporediš sa vijekom Zemlje..."
" Što trebaš?"
Opet muk.
" Georgia, reci ili ću poklopiti slušalicu."
" Gledaj, Trešnjice, misliš da je meni drago što si mi ti praktički najbolja prijateljica? Zbog tebe sam se sroljala na hijerarhijskoj ljestivici. Ispod sam onog perverznog starog domara, zaboga. A jučer si još i Alanu rekla da mi se sviđa. Nisi osoba od povjerenja, Trešnjice."
" Nisam. Bila si mi dosadna stalnim brbljanjem o njemu. Je li to sada relevantno?"
" Pa i ne baš. Samo sam mislila kako bi to trebala znati."
" Hvala ti."
" Molim."
Minuta šutnje. Jedino što sam čula bili su njeni dugi, odsutni uzdasi.
" Georgia, jesam li ti ikada rekla da si pomalo retardirana? Što se društvene inteligencije tiče."
" Naravno da jesi, srećo. Oprosti, zagledala sam se u svoju omiljenu seriju, upravo je sada prikazuju."
Čula sam kako se zacerekala zajedno sa brojnom publikom na snimanju serije.
" Georgia, hoćeš li molim te preći na stvar?"
" Oh, naravno da hoću. Dakle-" duboko je, iznervirano uzdahnula. " Edmund mi je rekao da te pozovem na neki glupi piknik koji danas radi u šumi pokraj jezera."
" Ideš li i ti?"
" Moram. Obećala sam mu."
" Tko će još doći?"
" Svi iz Stiff Dylansa, još nekoliko dečkiju, i, naravno, Tamzin."
Čak sam je preko slušalice mogla čuti kako frkće nosom.
" Malleson?"
" A poznaješ li ti još koju Tamzin?!"
" Naravno da da."
" Lažeš, Trešnjice. Znam ja tebe. Dolazim za pola sata s Edmundovim kamionetom. Bolje budi spremna. I kupi čips."
*****
Stajala je naslonjena na stari, izblijedjelo crveni kamionet. Sunce koje joj je tuklo u leđa činilo je njenu svijetlu kosu sjajnu poput tekućeg zlata. Šiške su joj padale po čelu preko obrva; a tamne, sive oči sjajile su poput dvaju velikih hematita. Na usnama je imala svoj crveni ruž koji je skidala jedino na spavanju i smiješila se poput malog djeteta. Uske, sive hlače nadopunila je crvenim starkama, a majicu sa sivocrnim otiscima s nekoliko šarenih bedževa.
" Gdje je Edmund?" upitala sam je približavajući se kamionetu.
" Otišao je s Bjornom i Adamom." na zadnjem slogu glas joj je zapiskutao; zacerekala sam se.
" Trešnjice, samo šuti. Zbog tebe više nikada neću s njim razgovarati."
Agresivno je otvorila vrata i uvalila se u istrošeno, staro sjedalo. Učinila sam isto, no s malo više muke. Kamionet je bio visok, a bila je i Georgia.
Zakolutala je očima.
" Gledaj, potpuno te razumijem." rekla sam pričvršćujući sigurnosni pojas. Georgia je manijakalno okrenula ključ i nagazila na gas. Od šoka sam poletjela unaprijed.
" Adam je komad." promucala sam, nadajući se da će ostatak vožnje proteći malo mirnije.
Zapravo, komad možda i nije bila riječ koja stopostotno opisuje Adama. Božanstvo i bog seksa bile su mnogo prikladnije.
" Znam da je on komad!" zakreštala je. " Ali vidiš," naglo se okrenula, dok su joj oči bijesno sijevale,a auto zlosutno zavijugao na cesti, " vidiš, nisam htjela da on to sazna!"
Tužno je uzdahnula. Nazirala sam obrise škole i šume koja se iza nje nalazila.
" Zar se od toga nije sastojao naš plan?" odjednom se činila krotkom poput laneta; plava joj je kosa u lepršavim pramenovima okruživala rumeno lice. Nevjerojatno koliko mentalno uneravnotežena osoba može izgledati mirno i bezopasno.
" Od toga da se pravim nedostižna? Zar nisi i sama rekla da dečki padaju na to?" naglo je skrenula na proplanak iza škole koji je vodio do jezera. Poskočila sam u sjedalu i udarila glavom u krov automobila.
" Georgia, ovdje se ne smije voziti." rekla sam pokušavajući suspregnuti suze. Već sam mogla osjetit kvrgu koja mi je rasla na vrhu glave.
" Nije me briga! Kako ću sada bez srama izaći iz ove jebene stare krntije?! I to još pred onom kravetinom Tamzin?"
" Gledaj!" odjednom sam povikala, shvaćajući da će ona nastaviti histerizirati ako joj se ne stane na kraj.Okrenula se prema meni u nevjerici. Ova je situacija za nas bila posve nova. Uglavnom je ona bila ta koja je vikala.
" I ti i ja znamo da bi se tvoja nedostižnost nastavila zauvijek! Od toga nikada ne bi bilo ničega da se nisi pokretnula!"
Frknula je nosom.
" Tamzin? Što tebi Tamzin predstavlja? Dobro, svi se pale na nju, ali što onda? Razočarala sam se, Georgia Frost. Nikada nisam mislila da si ti osoba koja se srami sebe zbog neke djevojke kojoj je sav mozak otišao u lijevu sisu."
Odjednom je prestala disati. Znala sam da sam je pogodila u njenu slabu točku; ponos. Podigla je bradu visoko i pretvarala se da me nije čula.
Vozile smo se još nekoliko minuta u tišini, a zatim ugledale obrise ljudi iza obližnjih hrastova. Bilo ih je desetak i svi su se razbježali po proplanku pokušavajući namjestiti deke i iznijeti stvari iz automobila koje su parkirali nedaleko od odabranog mjesta.
Polako sam otvorila vrata i izašla iz auta; Georgia je učinila isto, no primjetno nevoljko. Zadržavši onaj povrijeđeni izraz lica, bez riječi je otvorila prtljažnik i izvadila dvije vrećice. Signalizirajući mi mimikom da ne želi pomoć, odmarširala je prema naprijed.
Edmund je stajao pokraj jezera. Izblijedjele traperice a suncu su mu izgledale gotovo bijelo,a tamnoplava košulja naglašavala je njegove oči i svijetlu put. Začuvši zvukove, okrenuo se prema meni i nasmiješio.
" Pa tko nam je to došao?" viknuo je iz daljine i mahnuo rukom po zraku. Odmahnula sam mu i požurila prema Georgii.
Bilo je mnogo više ljudi no što mi se ispočetka činilo. Bjorn, Adam, Edmund i Heath- članovi Stiff Dylansa, nekoliko hihotavih djevojaka s naše godine, Max i Nox, i ona.
Tamzin.
Već sam iz daljine mogla vidjeti Georgiin ogorčeni izraz lica.
Adam i Heath buljili su u Tamzin poput dječaraca. Bilo je jasno da je ona svega svjesna i da je, zapravo, to na neki način i uzbuđuje.
Vrpoljila se po travnjaku poput male, vitke vile, sva elegantna i prekrasna. Kratka joj je plava kosa sjajila na suncu i otkrivala prekrasni bjelokosni potiljak, tanki vrat i čarobna leđa. U životu nisam vidjela nekoga tko je u svakom trenutku sličio balerini koliko ona. Iako je bila prosječne visine, djelovala je visoko i ponosno. Istinski lijepo.
Laganim sam se korakom počela približavati Heathu i Adamu kad je on ustao i zagrabio prema Tamzin. Presreo ju je na pola puta do jezera i povukao ju za ruku. Mogla sam zamisliti Georgiin izraz lica, no nisam se željela okretati.
Adam se u svoj svojoj visini nagnuo nad Tamzin, tako da je djelovala još sitnije i krhkije. Tamnosmeđa mu je kosa kuštravo padala do ramena, a brončana koža blistala poput bakra.
Iz grla mi se oteo nervozni uzdah.
" Kasnije će biti svega, zar ne?" Heath mi je prišao i tiho upitao. Plave su mu oči bile uprte u iste osobe kao i moje. Mrštio se.
"Kladim se da hoće."
*****
" Edmunde? Vodi me doma!"
Georgia je manijakalno prevrtala prste na rukama, gotovo hopsajući u mjestu.
Pala je noć; sjedili smo oko vatre, natiskavajući se jedni na druge. Bilo je hladno. Gusta tama zavukla se među duge grane borova i hrastova, nošena vjetrom. Činilo mi se da huće tisuću sova; mogla sam ih čuti čak i kada bi, samo na trenutak, prestale sa svojom pjesmom. Zavukle su mi se pod kožu, i činilo se da ne namjeravaju uskoro izići.
Cijela je jeziva, mučaljiva atmosfera djelovala kao iz nekog jeftinog američkog teen romana.
Sjedila sam između Georgie i Edmunda, pokušavajući ignorirati njeno konstantno zapomaganje. Išla mi je na živce. Mogla sam se zamisliti kako je udaram žaračem po glavi. Samo sam trebala reći Heathu da mi ga doda, i to bi bilo to. Kraj muke.
" Smiri se." prosiktala sam.
Pogledala me svojim ogromnim sivim očima. U njima sam očitavala zapanjenost. Otvorila je usta kako bi nešto rekla, ali nije uspjela.
Prekinuo ju je duboki, udaljeni, prestravljeni vrisak, popraćen zlokobnim hukom sove.
Zatim tišina.
*****
Sivilo i ja dugo se volimo. Dugo, dugo, oh, dugo.
Strasno.
Sivilo i ja. Sivilo poput vriska u kasni noćni sat.
Sivilo poput trenutne paraliziranosti.
Sivilo poput sljepoće usred sjajnog bljeska.
Sivilo poput ove sobe.
Sivilo koje nastaje kada ode Pješadija Promrzlih Usana.
" Alfa jedan, Alfa jedan, javi se. Ovdje bojni brod Bohemian."
" Bohemian, Alfa jedan ovdje. Prijem."
" Alfa jedan, jeste li uhvatili Pješadiju?"
" Negativno. Ponavljam, Bohemiane, negativno."
" Sranje. Jebemu sve, sranje. Ptice će opet krepavati kao i prošle zime. Ukočene i u govnima."
" Nažalost."
" Jesi li barem uhvatio jebene fosile i poslao ih u rodno mjesto?"
" Oh, pozitivno Bohemiane, pozitivno. Svi su tamo otkuda se nikada neće vratiti."
" Bravo mladiću, tako treba."
Tako treba.
A pješadija?
A pješadija Promrzlih Usana?
Oni su opet isisali život, prislanjajući svoje hladne, ledene usne na pune, medeno slatke, crvene usne,ružin pupoljak još jedne djevojke.
Svojim su mlohavim rukama prelazili preko njenog svilenkastog lica boje bijelog zlata i obraza koji su podsjećali na ljetne breskve.
Njen struk, tanak poput snopa morskih trava ostavili su da pluta u mračnom, mrtvom jezeru koje je svojim dugim, bolesnim prstima s nasladom prelazilo preko crte u sredini njenih bisrenih leđa.
Pupak su okrenuli prema suncu da upija njegove zrake, kako bi i njeno tijelo koje ostaje sačuvalo nešto njenoga svijetla zbog kojega ju je njihov Gospodar i poželio u svojoj vojsci.
A oči? Njene grimizne oči ostavili su da gledaju daleko u nebo, tamo gdje nikada neće stići. Tamo gdje je nitko ne čeka.
Neka se nada. Gospodar je volio lažne nade, iako je znao da će i ovu zaboraviti nakon što se zabavi s njome.
Uostalom, kada prikupe i posljednju djevojku, ništa što mu se ikada dogodilo neće biti važno. Jer ona je Gospodaru značila sve.
Njene male, meke usne boje jagodina mesa.
Njena mirisna kosa puna svježeg, ledenog vjetra.
Njene oči koje će jedine stići tamo kamo su sve ostale upirale pogled.
"Zdravo, Trešnjice."
"Georgia, ne zovem se tako."
Muk.
" Zar nije pristojno reći: Zdravo, Georgia. Kako si, Georgia?Žao mi je što sam te izdala, Georgia."
" Ne trkeljaj. Nitko tebe nije izdao. Nismo više u dječjem vrtiću."
" Pa, gotovo da jesmo. Mislim, deset godina, to nije tako puno kada usporediš sa vijekom Zemlje..."
" Što trebaš?"
Opet muk.
" Georgia, reci ili ću poklopiti slušalicu."
" Gledaj, Trešnjice, misliš da je meni drago što si mi ti praktički najbolja prijateljica? Zbog tebe sam se sroljala na hijerarhijskoj ljestivici. Ispod sam onog perverznog starog domara, zaboga. A jučer si još i Alanu rekla da mi se sviđa. Nisi osoba od povjerenja, Trešnjice."
" Nisam. Bila si mi dosadna stalnim brbljanjem o njemu. Je li to sada relevantno?"
" Pa i ne baš. Samo sam mislila kako bi to trebala znati."
" Hvala ti."
" Molim."
Minuta šutnje. Jedino što sam čula bili su njeni dugi, odsutni uzdasi.
" Georgia, jesam li ti ikada rekla da si pomalo retardirana? Što se društvene inteligencije tiče."
" Naravno da jesi, srećo. Oprosti, zagledala sam se u svoju omiljenu seriju, upravo je sada prikazuju."
Čula sam kako se zacerekala zajedno sa brojnom publikom na snimanju serije.
" Georgia, hoćeš li molim te preći na stvar?"
" Oh, naravno da hoću. Dakle-" duboko je, iznervirano uzdahnula. " Edmund mi je rekao da te pozovem na neki glupi piknik koji danas radi u šumi pokraj jezera."
" Ideš li i ti?"
" Moram. Obećala sam mu."
" Tko će još doći?"
" Svi iz Stiff Dylansa, još nekoliko dečkiju, i, naravno, Tamzin."
Čak sam je preko slušalice mogla čuti kako frkće nosom.
" Malleson?"
" A poznaješ li ti još koju Tamzin?!"
" Naravno da da."
" Lažeš, Trešnjice. Znam ja tebe. Dolazim za pola sata s Edmundovim kamionetom. Bolje budi spremna. I kupi čips."
*****
Stajala je naslonjena na stari, izblijedjelo crveni kamionet. Sunce koje joj je tuklo u leđa činilo je njenu svijetlu kosu sjajnu poput tekućeg zlata. Šiške su joj padale po čelu preko obrva; a tamne, sive oči sjajile su poput dvaju velikih hematita. Na usnama je imala svoj crveni ruž koji je skidala jedino na spavanju i smiješila se poput malog djeteta. Uske, sive hlače nadopunila je crvenim starkama, a majicu sa sivocrnim otiscima s nekoliko šarenih bedževa.
" Gdje je Edmund?" upitala sam je približavajući se kamionetu.
" Otišao je s Bjornom i Adamom." na zadnjem slogu glas joj je zapiskutao; zacerekala sam se.
" Trešnjice, samo šuti. Zbog tebe više nikada neću s njim razgovarati."
Agresivno je otvorila vrata i uvalila se u istrošeno, staro sjedalo. Učinila sam isto, no s malo više muke. Kamionet je bio visok, a bila je i Georgia.
Zakolutala je očima.
" Gledaj, potpuno te razumijem." rekla sam pričvršćujući sigurnosni pojas. Georgia je manijakalno okrenula ključ i nagazila na gas. Od šoka sam poletjela unaprijed.
" Adam je komad." promucala sam, nadajući se da će ostatak vožnje proteći malo mirnije.
Zapravo, komad možda i nije bila riječ koja stopostotno opisuje Adama. Božanstvo i bog seksa bile su mnogo prikladnije.
" Znam da je on komad!" zakreštala je. " Ali vidiš," naglo se okrenula, dok su joj oči bijesno sijevale,a auto zlosutno zavijugao na cesti, " vidiš, nisam htjela da on to sazna!"
Tužno je uzdahnula. Nazirala sam obrise škole i šume koja se iza nje nalazila.
" Zar se od toga nije sastojao naš plan?" odjednom se činila krotkom poput laneta; plava joj je kosa u lepršavim pramenovima okruživala rumeno lice. Nevjerojatno koliko mentalno uneravnotežena osoba može izgledati mirno i bezopasno.
" Od toga da se pravim nedostižna? Zar nisi i sama rekla da dečki padaju na to?" naglo je skrenula na proplanak iza škole koji je vodio do jezera. Poskočila sam u sjedalu i udarila glavom u krov automobila.
" Georgia, ovdje se ne smije voziti." rekla sam pokušavajući suspregnuti suze. Već sam mogla osjetit kvrgu koja mi je rasla na vrhu glave.
" Nije me briga! Kako ću sada bez srama izaći iz ove jebene stare krntije?! I to još pred onom kravetinom Tamzin?"
" Gledaj!" odjednom sam povikala, shvaćajući da će ona nastaviti histerizirati ako joj se ne stane na kraj.Okrenula se prema meni u nevjerici. Ova je situacija za nas bila posve nova. Uglavnom je ona bila ta koja je vikala.
" I ti i ja znamo da bi se tvoja nedostižnost nastavila zauvijek! Od toga nikada ne bi bilo ničega da se nisi pokretnula!"
Frknula je nosom.
" Tamzin? Što tebi Tamzin predstavlja? Dobro, svi se pale na nju, ali što onda? Razočarala sam se, Georgia Frost. Nikada nisam mislila da si ti osoba koja se srami sebe zbog neke djevojke kojoj je sav mozak otišao u lijevu sisu."
Odjednom je prestala disati. Znala sam da sam je pogodila u njenu slabu točku; ponos. Podigla je bradu visoko i pretvarala se da me nije čula.
Vozile smo se još nekoliko minuta u tišini, a zatim ugledale obrise ljudi iza obližnjih hrastova. Bilo ih je desetak i svi su se razbježali po proplanku pokušavajući namjestiti deke i iznijeti stvari iz automobila koje su parkirali nedaleko od odabranog mjesta.
Polako sam otvorila vrata i izašla iz auta; Georgia je učinila isto, no primjetno nevoljko. Zadržavši onaj povrijeđeni izraz lica, bez riječi je otvorila prtljažnik i izvadila dvije vrećice. Signalizirajući mi mimikom da ne želi pomoć, odmarširala je prema naprijed.
Edmund je stajao pokraj jezera. Izblijedjele traperice a suncu su mu izgledale gotovo bijelo,a tamnoplava košulja naglašavala je njegove oči i svijetlu put. Začuvši zvukove, okrenuo se prema meni i nasmiješio.
" Pa tko nam je to došao?" viknuo je iz daljine i mahnuo rukom po zraku. Odmahnula sam mu i požurila prema Georgii.
Bilo je mnogo više ljudi no što mi se ispočetka činilo. Bjorn, Adam, Edmund i Heath- članovi Stiff Dylansa, nekoliko hihotavih djevojaka s naše godine, Max i Nox, i ona.
Tamzin.
Već sam iz daljine mogla vidjeti Georgiin ogorčeni izraz lica.
Adam i Heath buljili su u Tamzin poput dječaraca. Bilo je jasno da je ona svega svjesna i da je, zapravo, to na neki način i uzbuđuje.
Vrpoljila se po travnjaku poput male, vitke vile, sva elegantna i prekrasna. Kratka joj je plava kosa sjajila na suncu i otkrivala prekrasni bjelokosni potiljak, tanki vrat i čarobna leđa. U životu nisam vidjela nekoga tko je u svakom trenutku sličio balerini koliko ona. Iako je bila prosječne visine, djelovala je visoko i ponosno. Istinski lijepo.
Laganim sam se korakom počela približavati Heathu i Adamu kad je on ustao i zagrabio prema Tamzin. Presreo ju je na pola puta do jezera i povukao ju za ruku. Mogla sam zamisliti Georgiin izraz lica, no nisam se željela okretati.
Adam se u svoj svojoj visini nagnuo nad Tamzin, tako da je djelovala još sitnije i krhkije. Tamnosmeđa mu je kosa kuštravo padala do ramena, a brončana koža blistala poput bakra.
Iz grla mi se oteo nervozni uzdah.
" Kasnije će biti svega, zar ne?" Heath mi je prišao i tiho upitao. Plave su mu oči bile uprte u iste osobe kao i moje. Mrštio se.
"Kladim se da hoće."
*****
" Edmunde? Vodi me doma!"
Georgia je manijakalno prevrtala prste na rukama, gotovo hopsajući u mjestu.
Pala je noć; sjedili smo oko vatre, natiskavajući se jedni na druge. Bilo je hladno. Gusta tama zavukla se među duge grane borova i hrastova, nošena vjetrom. Činilo mi se da huće tisuću sova; mogla sam ih čuti čak i kada bi, samo na trenutak, prestale sa svojom pjesmom. Zavukle su mi se pod kožu, i činilo se da ne namjeravaju uskoro izići.
Cijela je jeziva, mučaljiva atmosfera djelovala kao iz nekog jeftinog američkog teen romana.
Sjedila sam između Georgie i Edmunda, pokušavajući ignorirati njeno konstantno zapomaganje. Išla mi je na živce. Mogla sam se zamisliti kako je udaram žaračem po glavi. Samo sam trebala reći Heathu da mi ga doda, i to bi bilo to. Kraj muke.
" Smiri se." prosiktala sam.
Pogledala me svojim ogromnim sivim očima. U njima sam očitavala zapanjenost. Otvorila je usta kako bi nešto rekla, ali nije uspjela.
Prekinuo ju je duboki, udaljeni, prestravljeni vrisak, popraćen zlokobnim hukom sove.
Zatim tišina.
*****
Sivilo i ja dugo se volimo. Dugo, dugo, oh, dugo.
Strasno.
Sivilo i ja. Sivilo poput vriska u kasni noćni sat.
Sivilo poput trenutne paraliziranosti.
Sivilo poput sljepoće usred sjajnog bljeska.
Sivilo poput ove sobe.
Sivilo koje nastaje kada ode Pješadija Promrzlih Usana.
" Alfa jedan, Alfa jedan, javi se. Ovdje bojni brod Bohemian."
" Bohemian, Alfa jedan ovdje. Prijem."
" Alfa jedan, jeste li uhvatili Pješadiju?"
" Negativno. Ponavljam, Bohemiane, negativno."
" Sranje. Jebemu sve, sranje. Ptice će opet krepavati kao i prošle zime. Ukočene i u govnima."
" Nažalost."
" Jesi li barem uhvatio jebene fosile i poslao ih u rodno mjesto?"
" Oh, pozitivno Bohemiane, pozitivno. Svi su tamo otkuda se nikada neće vratiti."
" Bravo mladiću, tako treba."
Tako treba.
A pješadija?
A pješadija Promrzlih Usana?
Oni su opet isisali život, prislanjajući svoje hladne, ledene usne na pune, medeno slatke, crvene usne,ružin pupoljak još jedne djevojke.
Svojim su mlohavim rukama prelazili preko njenog svilenkastog lica boje bijelog zlata i obraza koji su podsjećali na ljetne breskve.
Njen struk, tanak poput snopa morskih trava ostavili su da pluta u mračnom, mrtvom jezeru koje je svojim dugim, bolesnim prstima s nasladom prelazilo preko crte u sredini njenih bisrenih leđa.
Pupak su okrenuli prema suncu da upija njegove zrake, kako bi i njeno tijelo koje ostaje sačuvalo nešto njenoga svijetla zbog kojega ju je njihov Gospodar i poželio u svojoj vojsci.
A oči? Njene grimizne oči ostavili su da gledaju daleko u nebo, tamo gdje nikada neće stići. Tamo gdje je nitko ne čeka.
Neka se nada. Gospodar je volio lažne nade, iako je znao da će i ovu zaboraviti nakon što se zabavi s njome.
Uostalom, kada prikupe i posljednju djevojku, ništa što mu se ikada dogodilo neće biti važno. Jer ona je Gospodaru značila sve.
Njene male, meke usne boje jagodina mesa.
Njena mirisna kosa puna svježeg, ledenog vjetra.
Njene oči koje će jedine stići tamo kamo su sve ostale upirale pogled.
08.04.2009. -
Hail to the Freaks
Toga sam se jutra oči otvorila uloživši golemi napor.
Jednostavno, nisam to htjela.
Nisam htjela da baš to jutro bude to jutro. Taj prvi ponedjeljak u četvrtom mjesecu.
Ta mala brojka 13 u kalendaru.
Znala sam što je to značilo: promjenu.
*****
Jason je na ulazna vrata pozvonio u sedam sati i petnaest minuta.
Ugledavši svoj odraz u ogledalu, razočarano sam uzdahnula. Izgledala sam poput narkonama nakon drugog dana rehabilitacije. Kosa mi se nakovrčala tijekom tuširanja; pod očima nazirala su se dva velika, tamna podočnjaka, a koža mi je bila sablasno blijeda.
Drhtavom sam rukom posegnula za Gingerinim puderom ne bih li popravila štetu. Zatvorila sam oči u dva brza poteza povukla mekanu spužvicu preko lica. Osjećala sam se poput klauna. Bacivši kutijicu natrag u njenu malu, šarenu torbicu sa šminkom, okrenula sam se na peti i pojurila prema predvorju.
*****
Vožnja autom bila je mučna. Ne njima, meni. Sjedila sam na stražnjem sjedalu i grčevito stiskala preteški ljubičasti ruksak pun knjiga. U želucu sam osjećala onaj osjećaj odvratne treme koji sam, činilo mi se, odavno zaboravila.
Najgori osjećaj na svijetu.
U retrovoru sam vidjela Roseino nasmiješeno lice. Srneće je, smeđe oči uokvirila zelenim sjenilom, a na obraze stavila malo rumenila. Iako bi svaka normalna osoba s takvom šminkom izgledala kao na karnevalu, njoj je to pristajalo.
Sjajila je.
Kao da joj nije važna činjenica da ja idem s njom. Po prvi puta.
Ona je oduvijek bila takva. Podvukavši nogu pod sebe, sjela sam u turski sijed i ruksak pokušala odbaciti što dalje. Još nije bilo vrijeme za ovoliku brigu.
Rose se lagano nasmiješila i okrenula prema meni. Njoj je ovo bila rutina, a činjenica da je odlučila da ju joj ja nikako ne smijem promijeniti nije me nimalo zabrinjavala. Do nje jednostavno ništa nije dopiralo.
" Uzbuđena?" čula sam promukli Jasonov glas koji je dopirao s vozačkog sjedala.
" A-a." slagala sam i progutala knedlu. Moje zelene oči srele su njegove smeđe u retrovizoru kojeg je gotovo svakodnevno laštio. Svoje je tamne usne razvukao u široki osmijeh i lagano zavrtio glavom. Znala sam da me pročitao, ali nisam željela priznati da mi je samopouzdanje prije prvog dana nove srednje škole isto kao i prije pet godina. Na nuli.
*****
Rose je iskočila iz auta poput hiperaktivnog djeteta, što je, naposlijetku, i bila. Kao da me uopće ne vidi, u ruku mi je tutnula kartu škole i otišla. Samo tako.
Otrčala je preko savršeno njegovanjog travnjaka prema maloj, šarenoj grupici. Jednom se okrenula kako bi mi mahnula i to je bilo to.
Za par trnutaka cijela je grupa nestala iza jednog ugla tamnocrvene škole i ja sam ostala sama.
Okrenula sam se kako bih potražila potporu od Jasona, no njega više nije bilo.
Jedino što je u zraku ostalo bio je smog koji je ispustio njegov stari terenac.
Ogledala sam se oko sebe.
Nekolicina ljudi znatiželjno me promatrala. Ne znavši što učiniti, skrenula sam pogled na zgradu. Nije to bila velika niti prestižna škola. Bila je mala, prepunjena i oljuštena. Prozori su bili u koliko-toliko dobrom stanju: okrugla su okna bila tamnoplave boje, a stakla neoštećena. Nekoliko desetaka metara udaljena od škole, stajala je sportska dvorana. Izgledala je mlađe i njegovanije od same škole. Modernije.
Teškom sam nogom zakoračila u stranu , svativši da sam cijelo vrijeme stajala na mokroj travi. Pogledala sam svoje platnene patike: od svijetlo crvenih postale su boje trule višnje,a meni je bilo hladno i šljapkala sam u hodu. Savršeno.
Uočivši ulazna vrata, požurila sam se. Znala sam da do zvona za početak sata nije ostalo više od pet minuta.
Razmotala sam kartu. Bila je malena i palve boje, a na laganoj kiši koja je kapala razmočila se i hodnici su se stopili jedni sa drugima. Jedino što sam na njoj razumijela bio je naziv škole i broj učionice u koju moram ići. Ostatak je za mene bio poput hijeroglifa.
49.
Preskačući dvije po dvije, uspela sam se mramornim stepenicama i plaho prišla vratima. Tamo se naguravalo dvadesetak učenika i svi su buljili u mene. Raširili su svoje ogromne, kravlje oči i samo gledali. Jedna je djevojka jezikom polizala usnu dok joj je debeli, masni podbradak poskakivao poput želea. Gledala je ravno u mene i nije ni pokušala biti diskretna.
Sledila sam se.
Progurala sam se između dva visoka, tamnoputa dečka. Jedan od njih široko se nacerio i pridržao mi vrata. Nervozno sam prošaputala nekakvu nesuvislu zahvalu i projurila.
Našla sam se u širokom predvorju bež boje. Iako su zidovi bili stari, izgledali su neobično toplo i ugodno. Tisuće šarenih plakata bilo je polijepljeno po njima: kričava slova i slike reklamirali su nove koncerte školskih bendova u zajedničkom školskom prostoru.
Tada je zazvonilo.
Najgore školsko zvono koje sam u životu čula.
Zvučalo je poput istovremenog vriska tisuća ljudi i vrana.
*****
Stajala sam ispred zelenih vrata na kojima je jasno pisalo 49. Na maloj, srebrnoj pločici. Bila su lagana i izgledala lako provaljiva.
Propela sam se na prste i pogledala kroz mali prozorčić koji se nalazio ispod pločice.
Srce mi je luđački zakucalo.
Bila je puna. Mali, nervozni i proćelavi čovječuljak koji je stajao pokraj ploče nervozno je gledao na sat.
Odmaknula sam se kao opečena.
Zakasnila sam na prvi dan nastave u novoj školi.
Duboko sam udahnula i shvatila da niša neću postići daljnjim zadržavanjem.
I prije negoli sam uopće pomislila na bježanje, ruka mi se sama podigla i pokucala.
Samo tako.
Tri je puta svojim izdajničkim prstima lupnula po nejakim vratima.
Nakon što je začula nejasno "Uđi", učinila je i to. Još goru stvar.
Odlučno je pritisnula brončanu kvaku, a noge su zakoračile same od sebe.
Prvo što sam ugledala bio je njegov oduševljeni cerek i sunčeve zrake koje su se odbijale od negove ćelave glave. Usne su mu se protezale od uha do uha,a mali bijeli zubići bliještali su. Bio je visok koliko i ja. Kariranu je košulju gurnuo u maslinaste hlače, a na stopalima je imao sandale.
I čarape.
Odjednom se spopao strah.
" Gospođice Boleyn!" ciknuo je i, izbacivši ih visoko u zrak, raširio ruke. Malene, vodenasto plave oči raširio je u začuđene krugove.
" Dobrodošli! Nadam se da nas niste dugo tražili, morao sam primijetiti da vas je vaša nestašna sestra ostavila samu..." i dalje je poskakivao i gestikulirao poput kakvog dječaka. Gotovo sam se nasmiješila.
"U redu je." rekla sam i pokušala krajičkom oka pogledati razred. Baš kada sam mislila da ću ih uspjeti neopaženo pregledati, djedica me primio za nadlakticu i okrenuo prema njima kao da sam igračka. Nekolicina se nasmijala, a ja sam se suzdržavala da ne zatvorim oči i ne počnem plakati.
Mladića je bilo dvostruko više nego djevojaka i svi su otvoreno buljili. Iako su mi se dvojica učinila neobično poznatima, samo sam odahnula glavom. Bilo bi to nemoguće.
" Rezrede!" zakriještao je. " Upoznajte Effie Violet!" jedna je plavokosa djevojka frkunula nosom i nastavila crtati markerom po bijeloj majci dečka do kojeg je sjedila.
" Samo Effie, molim Vas." prošaputala sam i opet se okrenula prema profesoru. Začudilo me što nije nosio naočale. Da ja imam sto i tri godine, prilično sam sigurna da bih ih morala nositi.
" Pa, Eggie..."
" Effie."
" Effie..." ispravio se i blistavo nasmiješio." Ja sam profesor Archibald Drumlyn, a ti si došla u najbistriji razred u Srednjoj školi Augdena Sparrowa. Iako se možda tako ne čini." pogled je skrenuo prema onoj plavuši i dečku. Ona mu se blistavo nasmiješila, poput malog anđelka.
" Profesore?" upitala je svojim blagim, pomalo hrapavim glasom. Drumlyn je samo kimnuo glavom.
" Može li nam se Effie malo temeljitije predstaviti?"
Opet je usne razvukao u osmijeh nemjerljivih razmjera i zapljeskao ručicama.
" Zapravo, Georgia, mislim da je to izvanredna ideja!" i okrenuo se prema meni.
I ostatak je razreda učinio isto. Zacrnilo mi se pred očima.
" Š-što želite da kažem?"
" Bilo što dušo, samo neka bude kratko." rekao je blagim glasom. " Danas moramo obraditi Hamleta."
Pročistila sam grlo i poravnala svoju crvenu majicu.
" Ima li netko pitanja?" rekoh lagano, pogledom prelazeći po razredu.
Onaj smeđokosi dečko u bijeloj majci ustao je. Na glavi je imao šešir koji je spretnim pokretom ruke skinuo i položio ga na klupu. Također je poravnao majicu na koju je Georgia nacrtala minijaturnu verziju sebe i uzdahnuo. U tome me trenutku neobično podsjetio na nekoga. Imao je istu čeljust poput te osobe; iste velike plave oči. Isti glas.
Opet sam susrela Vilenjaka.
Jednostavno, nisam to htjela.
Nisam htjela da baš to jutro bude to jutro. Taj prvi ponedjeljak u četvrtom mjesecu.
Ta mala brojka 13 u kalendaru.
Znala sam što je to značilo: promjenu.
*****
Jason je na ulazna vrata pozvonio u sedam sati i petnaest minuta.
Ugledavši svoj odraz u ogledalu, razočarano sam uzdahnula. Izgledala sam poput narkonama nakon drugog dana rehabilitacije. Kosa mi se nakovrčala tijekom tuširanja; pod očima nazirala su se dva velika, tamna podočnjaka, a koža mi je bila sablasno blijeda.
Drhtavom sam rukom posegnula za Gingerinim puderom ne bih li popravila štetu. Zatvorila sam oči u dva brza poteza povukla mekanu spužvicu preko lica. Osjećala sam se poput klauna. Bacivši kutijicu natrag u njenu malu, šarenu torbicu sa šminkom, okrenula sam se na peti i pojurila prema predvorju.
*****
Vožnja autom bila je mučna. Ne njima, meni. Sjedila sam na stražnjem sjedalu i grčevito stiskala preteški ljubičasti ruksak pun knjiga. U želucu sam osjećala onaj osjećaj odvratne treme koji sam, činilo mi se, odavno zaboravila.
Najgori osjećaj na svijetu.
U retrovoru sam vidjela Roseino nasmiješeno lice. Srneće je, smeđe oči uokvirila zelenim sjenilom, a na obraze stavila malo rumenila. Iako bi svaka normalna osoba s takvom šminkom izgledala kao na karnevalu, njoj je to pristajalo.
Sjajila je.
Kao da joj nije važna činjenica da ja idem s njom. Po prvi puta.
Ona je oduvijek bila takva. Podvukavši nogu pod sebe, sjela sam u turski sijed i ruksak pokušala odbaciti što dalje. Još nije bilo vrijeme za ovoliku brigu.
Rose se lagano nasmiješila i okrenula prema meni. Njoj je ovo bila rutina, a činjenica da je odlučila da ju joj ja nikako ne smijem promijeniti nije me nimalo zabrinjavala. Do nje jednostavno ništa nije dopiralo.
" Uzbuđena?" čula sam promukli Jasonov glas koji je dopirao s vozačkog sjedala.
" A-a." slagala sam i progutala knedlu. Moje zelene oči srele su njegove smeđe u retrovizoru kojeg je gotovo svakodnevno laštio. Svoje je tamne usne razvukao u široki osmijeh i lagano zavrtio glavom. Znala sam da me pročitao, ali nisam željela priznati da mi je samopouzdanje prije prvog dana nove srednje škole isto kao i prije pet godina. Na nuli.
*****
Rose je iskočila iz auta poput hiperaktivnog djeteta, što je, naposlijetku, i bila. Kao da me uopće ne vidi, u ruku mi je tutnula kartu škole i otišla. Samo tako.
Otrčala je preko savršeno njegovanjog travnjaka prema maloj, šarenoj grupici. Jednom se okrenula kako bi mi mahnula i to je bilo to.
Za par trnutaka cijela je grupa nestala iza jednog ugla tamnocrvene škole i ja sam ostala sama.
Okrenula sam se kako bih potražila potporu od Jasona, no njega više nije bilo.
Jedino što je u zraku ostalo bio je smog koji je ispustio njegov stari terenac.
Ogledala sam se oko sebe.
Nekolicina ljudi znatiželjno me promatrala. Ne znavši što učiniti, skrenula sam pogled na zgradu. Nije to bila velika niti prestižna škola. Bila je mala, prepunjena i oljuštena. Prozori su bili u koliko-toliko dobrom stanju: okrugla su okna bila tamnoplave boje, a stakla neoštećena. Nekoliko desetaka metara udaljena od škole, stajala je sportska dvorana. Izgledala je mlađe i njegovanije od same škole. Modernije.
Teškom sam nogom zakoračila u stranu , svativši da sam cijelo vrijeme stajala na mokroj travi. Pogledala sam svoje platnene patike: od svijetlo crvenih postale su boje trule višnje,a meni je bilo hladno i šljapkala sam u hodu. Savršeno.
Uočivši ulazna vrata, požurila sam se. Znala sam da do zvona za početak sata nije ostalo više od pet minuta.
Razmotala sam kartu. Bila je malena i palve boje, a na laganoj kiši koja je kapala razmočila se i hodnici su se stopili jedni sa drugima. Jedino što sam na njoj razumijela bio je naziv škole i broj učionice u koju moram ići. Ostatak je za mene bio poput hijeroglifa.
49.
Preskačući dvije po dvije, uspela sam se mramornim stepenicama i plaho prišla vratima. Tamo se naguravalo dvadesetak učenika i svi su buljili u mene. Raširili su svoje ogromne, kravlje oči i samo gledali. Jedna je djevojka jezikom polizala usnu dok joj je debeli, masni podbradak poskakivao poput želea. Gledala je ravno u mene i nije ni pokušala biti diskretna.
Sledila sam se.
Progurala sam se između dva visoka, tamnoputa dečka. Jedan od njih široko se nacerio i pridržao mi vrata. Nervozno sam prošaputala nekakvu nesuvislu zahvalu i projurila.
Našla sam se u širokom predvorju bež boje. Iako su zidovi bili stari, izgledali su neobično toplo i ugodno. Tisuće šarenih plakata bilo je polijepljeno po njima: kričava slova i slike reklamirali su nove koncerte školskih bendova u zajedničkom školskom prostoru.
Tada je zazvonilo.
Najgore školsko zvono koje sam u životu čula.
Zvučalo je poput istovremenog vriska tisuća ljudi i vrana.
*****
Stajala sam ispred zelenih vrata na kojima je jasno pisalo 49. Na maloj, srebrnoj pločici. Bila su lagana i izgledala lako provaljiva.
Propela sam se na prste i pogledala kroz mali prozorčić koji se nalazio ispod pločice.
Srce mi je luđački zakucalo.
Bila je puna. Mali, nervozni i proćelavi čovječuljak koji je stajao pokraj ploče nervozno je gledao na sat.
Odmaknula sam se kao opečena.
Zakasnila sam na prvi dan nastave u novoj školi.
Duboko sam udahnula i shvatila da niša neću postići daljnjim zadržavanjem.
I prije negoli sam uopće pomislila na bježanje, ruka mi se sama podigla i pokucala.
Samo tako.
Tri je puta svojim izdajničkim prstima lupnula po nejakim vratima.
Nakon što je začula nejasno "Uđi", učinila je i to. Još goru stvar.
Odlučno je pritisnula brončanu kvaku, a noge su zakoračile same od sebe.
Prvo što sam ugledala bio je njegov oduševljeni cerek i sunčeve zrake koje su se odbijale od negove ćelave glave. Usne su mu se protezale od uha do uha,a mali bijeli zubići bliještali su. Bio je visok koliko i ja. Kariranu je košulju gurnuo u maslinaste hlače, a na stopalima je imao sandale.
I čarape.
Odjednom se spopao strah.
" Gospođice Boleyn!" ciknuo je i, izbacivši ih visoko u zrak, raširio ruke. Malene, vodenasto plave oči raširio je u začuđene krugove.
" Dobrodošli! Nadam se da nas niste dugo tražili, morao sam primijetiti da vas je vaša nestašna sestra ostavila samu..." i dalje je poskakivao i gestikulirao poput kakvog dječaka. Gotovo sam se nasmiješila.
"U redu je." rekla sam i pokušala krajičkom oka pogledati razred. Baš kada sam mislila da ću ih uspjeti neopaženo pregledati, djedica me primio za nadlakticu i okrenuo prema njima kao da sam igračka. Nekolicina se nasmijala, a ja sam se suzdržavala da ne zatvorim oči i ne počnem plakati.
Mladića je bilo dvostruko više nego djevojaka i svi su otvoreno buljili. Iako su mi se dvojica učinila neobično poznatima, samo sam odahnula glavom. Bilo bi to nemoguće.
" Rezrede!" zakriještao je. " Upoznajte Effie Violet!" jedna je plavokosa djevojka frkunula nosom i nastavila crtati markerom po bijeloj majci dečka do kojeg je sjedila.
" Samo Effie, molim Vas." prošaputala sam i opet se okrenula prema profesoru. Začudilo me što nije nosio naočale. Da ja imam sto i tri godine, prilično sam sigurna da bih ih morala nositi.
" Pa, Eggie..."
" Effie."
" Effie..." ispravio se i blistavo nasmiješio." Ja sam profesor Archibald Drumlyn, a ti si došla u najbistriji razred u Srednjoj školi Augdena Sparrowa. Iako se možda tako ne čini." pogled je skrenuo prema onoj plavuši i dečku. Ona mu se blistavo nasmiješila, poput malog anđelka.
" Profesore?" upitala je svojim blagim, pomalo hrapavim glasom. Drumlyn je samo kimnuo glavom.
" Može li nam se Effie malo temeljitije predstaviti?"
Opet je usne razvukao u osmijeh nemjerljivih razmjera i zapljeskao ručicama.
" Zapravo, Georgia, mislim da je to izvanredna ideja!" i okrenuo se prema meni.
I ostatak je razreda učinio isto. Zacrnilo mi se pred očima.
" Š-što želite da kažem?"
" Bilo što dušo, samo neka bude kratko." rekao je blagim glasom. " Danas moramo obraditi Hamleta."
Pročistila sam grlo i poravnala svoju crvenu majicu.
" Ima li netko pitanja?" rekoh lagano, pogledom prelazeći po razredu.
Onaj smeđokosi dečko u bijeloj majci ustao je. Na glavi je imao šešir koji je spretnim pokretom ruke skinuo i položio ga na klupu. Također je poravnao majicu na koju je Georgia nacrtala minijaturnu verziju sebe i uzdahnuo. U tome me trenutku neobično podsjetio na nekoga. Imao je istu čeljust poput te osobe; iste velike plave oči. Isti glas.
Opet sam susrela Vilenjaka.
21.02.2009. -
Caleidoscope and a Wire, dancing in the Rain.
Bila je hladna noć, tako različita od popodneva koje joj je prethodilo. Nebo je bilo ljubičasto- purpurno, bez ijedne zvijezde. Umjesto njih, tisuće oblaka nabralo se poput vate, uzrokujući u meni neki neobičan osjećaj.
Osjećaj zatvorenosti.
Stajala sam ispred male ciglene kuće pune ljudi, stisnuta između nekoliko grupica.
Čopora.
Boljela me glava. Iznervirano sam pritisnula šaku na sljepoočnicu, nadajući se da bol prestati. Umjesto toga, ona se samo pojačala, poput mača sijekući nevidljive spone između mojih očiju. Jauknula sam.
" Moram pobjeći." promucala sam, iako nisam znala kome se obraćam. Nije me niti bilo briga. Želudac mi se vrtio poput zvrka, uzrokujući sve jaču mučninu. Gotovo sam se osjećala kao da nisam u svome tijelu, već neki nevažni sudionik koji će i tako svakog časa pobjeći.
Rukom sam odmaknula neku visoku tamnoputu djevojku u stranu i progurala se. Činilo mi se da je opsovala, ali nisam se okrenula.
Dugim sam koracima grabila s prilaza, pogleda prikovanog za klupicu koja se nalazila nekoliko desetaka metara dalje. U ovom je trenutku ona bila moj cilj, moj spas.
Znala sam što se dogodilo. Savršeno sam znala. Oni dečki čija lica sada nisam mogla vidjeti, čak niti u mašti, ulili su mi nešto u piće. Zacijelo je to bilo ono što je mirisalo i imalo okus po mokraći. Neki gadni alkohol.
Sranje.
Konačno sam je se dokopala, moje drvene prijateljice. Bila je vlažna, ruševna, zarobljena plaštem noći. Savršena.
Bacila sam se na nju svom silinom. Bila je tako meka...nježna.
Gotovo kao i slike u mojoj glavi.
Znala sam da nisu stvarne. Ili jesu? Ne, ne mogu biti. Stvarnost ne posjeduje ovako veličanstvene, duboke boje.
Ovakve uzorke.
Poput kaleidoskopa, slike mjeseca, napola prekrivenog oblakom kako se pretvara u veličanstvenu spiralu zlatnog i srebrnog praha.
Naježila sam se.
Svijet se odjednom okretao, okretao protiv svojih zakona. Samo za mene.
I poslao mi vilenjaka.
Stajao je nekoliko koraka dalje od mene i promatrao me. Plave su mu oči poput polumjeseca prelivenih hematitom sjale u tami. Pomalo je škiljio i sve mi se jače približavao.
" Jesi li u redu?" glas mu je odjekivao kao žubor potoka u toplu ljetnu noć.
Bio je tako lijep. Kosa mu je bila boje kore drveta hrasta, a koža blijeda.
Mirisna.
Osjetila sam ga dok je još bio udaljen od mene.
Polako mi se primakao i pažljivo podignuo ruku, prislonivši je na moje čelo. Zadrhtala sam od iznenadne hladnoće. Bio je kao led.
" Čovječe, totalno si odvaljena." promucao je i izveo neki neobični pokret rukom po zraku. Kao da nekoga doziva.
" Zar v-vilenjaci k-kažu odvaljena?" prisilila sam se da promrmljam. Nikada nisam zamišljala vilenjake kao suvremena bića. Nekako su mi živjeli u mašti kao shakespearovski likovi duge plave kose koji govore u šiframa i imaju uši kao feferone.
"Vilenjak?!" povikao je, još jednom mašući rukom po zraku.
" Da, i to čudni vilenjak." zacerekala sam se.
" O moj bože. Gore je nego što sam mislio." promrmljao je vilenjak, sjedajući kraj mene.
" Zar vi vjerujete u boga?"
" Isuse... Edmunde, nacrtaj se ovdje!" povikao je, nervozno pogledavajući oko sebe.
" I Isus vam se zove Edmund?...Neobično, doista neobično."
" Slušaj!" vilenjak se odjednom naglo okrenuo, čvrsto me uhvativši za zapešća. Crvene usne bile su mu blago otvorene, a lice posuto ponekom pjegicom. Izgledao je uznemireno.
" Kako se zoveš?" polako je promrmljao, naglašavajući svaki slog. Zacerekala sam se.
" Nisam maloumna." promrmljala sam kroz hihot.
Baš je bio neobičan ovaj vilenjak. Nije da sam prije upoznavala vilenjake, ali su sigurno bili malo ozbiljniji. Poput Legolasa iz Gospodara prstenova.
" Kako se zoveš?" ponovio je, ovaj put još ozbiljnije.
" Jesi li ti Glanconer*? Ako jesi, neću spavati s tobom." namjestila sam svoj prkosni izraz lica.
Znam ja vilenjake. Oni nikad nemaju časne namjere.
Vilenjak je duboko uzdahnuo i zakolutao tirkiznim očima.
" Imaš li kakve dokumente?" polako je upitao, već zvučeći pomalo očajno.
" Ne." zacvrkutala sam, oduševljena idejom koja mi je upravo pala na pamet. " Hej, ako se oženiš mnome mogla bih biti gospođa Vilenjak!" ciktala sam, zamišljajući brdo male vilenjačke dječice u odjeći od lišća i s bundeva-kahlicama. Odjednom mi se usnama razvukao ogroman osmijeh.
Vilenjak se zacerekao.
" Kako se zoveš? Pitam te zadnji put." bijeli zubi sjali su mu na mjesečini.
Možda me pokušava hipnotizirati.
"Clementine." nevoljko sam promrmljala, odmičući pogled od njega.
" Ne vjerujem ti."
" Ne moraš, Gospon Vilenjak."
Zacerekao se. Što je češće to činio, to je meni ideja mene kao gđe. Vilenjak bila neprivlačnija. Ja sam trebala ozbiljnog muškarca.
Odjednom se Vilenjak naglo okrenuo, pogleda uprtog u visoku priliku koja nam se približavala od kuće s tulumom.
Još jedan vilenjak, bilo je to očito.
I to, ovaj put, netko za koga bih i rekla da je vilenjak.
Svijetlosmeđa mu je kosa neposlušno padala po čelu, a na blijedoj koži lica nakupile su mu se kapljice rose koja je lebdjela u zraku.
Imao je ispijeno, mršavo lice, a kroz kožu su mu se nazirale kosti. Lijepe, privlačne, bisernobijele kosti.
Oko plavih očiju poput dviju mrlja od tempere stajala su dva kolobara, glatka i gotovo crna.
Kleknuo je ispred mene i nešto govorio.
Nisam ga čula.
Njegove pune usne plesale su vatreno, brzo i otrovno. Izvijale su se u privlačnim lukovima i pod lascivnim kutovima, poput osobe koja je u žaru plesa otkrila samu sebe. Svoju pravu prirodu. Urođene instinkte.
Bio je to Edmund.
* Glanconer-u keltskoj mitologiji muški vilenjak koji sa svojom družinom zavodi nevine prolaznice.
Osjećaj zatvorenosti.
Stajala sam ispred male ciglene kuće pune ljudi, stisnuta između nekoliko grupica.
Čopora.
Boljela me glava. Iznervirano sam pritisnula šaku na sljepoočnicu, nadajući se da bol prestati. Umjesto toga, ona se samo pojačala, poput mača sijekući nevidljive spone između mojih očiju. Jauknula sam.
" Moram pobjeći." promucala sam, iako nisam znala kome se obraćam. Nije me niti bilo briga. Želudac mi se vrtio poput zvrka, uzrokujući sve jaču mučninu. Gotovo sam se osjećala kao da nisam u svome tijelu, već neki nevažni sudionik koji će i tako svakog časa pobjeći.
Rukom sam odmaknula neku visoku tamnoputu djevojku u stranu i progurala se. Činilo mi se da je opsovala, ali nisam se okrenula.
Dugim sam koracima grabila s prilaza, pogleda prikovanog za klupicu koja se nalazila nekoliko desetaka metara dalje. U ovom je trenutku ona bila moj cilj, moj spas.
Znala sam što se dogodilo. Savršeno sam znala. Oni dečki čija lica sada nisam mogla vidjeti, čak niti u mašti, ulili su mi nešto u piće. Zacijelo je to bilo ono što je mirisalo i imalo okus po mokraći. Neki gadni alkohol.
Sranje.
Konačno sam je se dokopala, moje drvene prijateljice. Bila je vlažna, ruševna, zarobljena plaštem noći. Savršena.
Bacila sam se na nju svom silinom. Bila je tako meka...nježna.
Gotovo kao i slike u mojoj glavi.
Znala sam da nisu stvarne. Ili jesu? Ne, ne mogu biti. Stvarnost ne posjeduje ovako veličanstvene, duboke boje.
Ovakve uzorke.
Poput kaleidoskopa, slike mjeseca, napola prekrivenog oblakom kako se pretvara u veličanstvenu spiralu zlatnog i srebrnog praha.
Naježila sam se.
Svijet se odjednom okretao, okretao protiv svojih zakona. Samo za mene.
I poslao mi vilenjaka.
Stajao je nekoliko koraka dalje od mene i promatrao me. Plave su mu oči poput polumjeseca prelivenih hematitom sjale u tami. Pomalo je škiljio i sve mi se jače približavao.
" Jesi li u redu?" glas mu je odjekivao kao žubor potoka u toplu ljetnu noć.
Bio je tako lijep. Kosa mu je bila boje kore drveta hrasta, a koža blijeda.
Mirisna.
Osjetila sam ga dok je još bio udaljen od mene.
Polako mi se primakao i pažljivo podignuo ruku, prislonivši je na moje čelo. Zadrhtala sam od iznenadne hladnoće. Bio je kao led.
" Čovječe, totalno si odvaljena." promucao je i izveo neki neobični pokret rukom po zraku. Kao da nekoga doziva.
" Zar v-vilenjaci k-kažu odvaljena?" prisilila sam se da promrmljam. Nikada nisam zamišljala vilenjake kao suvremena bića. Nekako su mi živjeli u mašti kao shakespearovski likovi duge plave kose koji govore u šiframa i imaju uši kao feferone.
"Vilenjak?!" povikao je, još jednom mašući rukom po zraku.
" Da, i to čudni vilenjak." zacerekala sam se.
" O moj bože. Gore je nego što sam mislio." promrmljao je vilenjak, sjedajući kraj mene.
" Zar vi vjerujete u boga?"
" Isuse... Edmunde, nacrtaj se ovdje!" povikao je, nervozno pogledavajući oko sebe.
" I Isus vam se zove Edmund?...Neobično, doista neobično."
" Slušaj!" vilenjak se odjednom naglo okrenuo, čvrsto me uhvativši za zapešća. Crvene usne bile su mu blago otvorene, a lice posuto ponekom pjegicom. Izgledao je uznemireno.
" Kako se zoveš?" polako je promrmljao, naglašavajući svaki slog. Zacerekala sam se.
" Nisam maloumna." promrmljala sam kroz hihot.
Baš je bio neobičan ovaj vilenjak. Nije da sam prije upoznavala vilenjake, ali su sigurno bili malo ozbiljniji. Poput Legolasa iz Gospodara prstenova.
" Kako se zoveš?" ponovio je, ovaj put još ozbiljnije.
" Jesi li ti Glanconer*? Ako jesi, neću spavati s tobom." namjestila sam svoj prkosni izraz lica.
Znam ja vilenjake. Oni nikad nemaju časne namjere.
Vilenjak je duboko uzdahnuo i zakolutao tirkiznim očima.
" Imaš li kakve dokumente?" polako je upitao, već zvučeći pomalo očajno.
" Ne." zacvrkutala sam, oduševljena idejom koja mi je upravo pala na pamet. " Hej, ako se oženiš mnome mogla bih biti gospođa Vilenjak!" ciktala sam, zamišljajući brdo male vilenjačke dječice u odjeći od lišća i s bundeva-kahlicama. Odjednom mi se usnama razvukao ogroman osmijeh.
Vilenjak se zacerekao.
" Kako se zoveš? Pitam te zadnji put." bijeli zubi sjali su mu na mjesečini.
Možda me pokušava hipnotizirati.
"Clementine." nevoljko sam promrmljala, odmičući pogled od njega.
" Ne vjerujem ti."
" Ne moraš, Gospon Vilenjak."
Zacerekao se. Što je češće to činio, to je meni ideja mene kao gđe. Vilenjak bila neprivlačnija. Ja sam trebala ozbiljnog muškarca.
Odjednom se Vilenjak naglo okrenuo, pogleda uprtog u visoku priliku koja nam se približavala od kuće s tulumom.
Još jedan vilenjak, bilo je to očito.
I to, ovaj put, netko za koga bih i rekla da je vilenjak.
Svijetlosmeđa mu je kosa neposlušno padala po čelu, a na blijedoj koži lica nakupile su mu se kapljice rose koja je lebdjela u zraku.
Imao je ispijeno, mršavo lice, a kroz kožu su mu se nazirale kosti. Lijepe, privlačne, bisernobijele kosti.
Oko plavih očiju poput dviju mrlja od tempere stajala su dva kolobara, glatka i gotovo crna.
Kleknuo je ispred mene i nešto govorio.
Nisam ga čula.
Njegove pune usne plesale su vatreno, brzo i otrovno. Izvijale su se u privlačnim lukovima i pod lascivnim kutovima, poput osobe koja je u žaru plesa otkrila samu sebe. Svoju pravu prirodu. Urođene instinkte.
Bio je to Edmund.
* Glanconer-u keltskoj mitologiji muški vilenjak koji sa svojom družinom zavodi nevine prolaznice.
Nisam zadovoljna. Postalo je teško.
04.01.2009. -
Teddy Picker.
" Izađi." njen, inače blagi, glas bio je autoritativan, neumoljiv. Mogla sam čuti Roseine lagane korake kako nestrpljivo šetkaraju sobom, usput zapinjući za moje hrpe papira i knjiga nabacane po podu.
" Neću." odbila sam, naslanjajući uho na bijela vrata kupaonice.
" Effie, ne budi dijete. Izlazi van!"
" Neću."odrješito sam rekla, stiskajući u ruci malu bočicu maskare.
Šokirano sam odskočila kada je lupila svojom malom šakom po vratima.
" Effie! I-Z-L-A-Z-I! Zaboga, imamo još samo nekoliko minuta. Moramo krenuti!" siktajući je naglasila svaki slog. Duboko sam uzdahnula shvativši da nema smisla opirati se. Rose bi mogla i provaliti vrata.
" Odmakni se." iznervirano sam rekla, svom snagom pritiskujući zahrđalu kvaku. " Kvragu."
Lagano sam otvorila vrata i pustila ih da klize u stranu. Usred moje nove sobe tamnoplavih zidova stajala je mala kosooka djevojka, duge smeđe kose spletene u dvije pletenice. Na sebi je imala malu srebrnu haljinicu, protkanu brojnim šljokicama. Usta je raširila u gluhi krik i oduševljeno zapljeskala ručicama.
" Izgledaš k'o disko kugla." cinično sam promrmljala, no ona je odlučila ignorirati moj komentar.
" Ti izgledaš sjajno!" povikala je, povukla me za ruku i jednim pokretom odvukla do divovskog antiknog ogledala u kutu sobe. Djetinjasto sam zatvorila oči.
" Pogledaj se." rekla svojim najledenijim glasom, no ipak sam mogla čuti prizvuke cerekanja. Ja sam samo stajala pokraj nje kao da me i nema, potpuno ignorirajući svaki njen postupak.
" Effie, nemoj da ti ja moram otvarati oči."
Prijetnja je upalila.
Njene metode bile su mi i predobro poznate.
Laganim sam trzajem vrata okrenula glavu prema ogledalu, osjećajući kako me duga kosa škaklja po leđima. Iako sam oči otvarala sporije nego ikada u životu, ništa me nije moglo pripremiti na odraz u ogledalu.
" Isuse, Rose!!!" vrisnula sam, pokrivajući oči rukama. " Znaš li ti sa se od ovakvih boja dobivaju epileptični napadaji?!"
Ona se samo grleno nasmijala i maknula mi ruku s lica.
I opet sam se pogledala.
Zapravo, nisam bila sigurna da sam to ja. Ista mala, samo ružičasta, haljina. Ista duga, samo riđa, kosa.
Počelo mi se povraćati.
" Zaboravi." glasno sam rekla i buntovno se okrenula prema njoj. " Ti možda želiš biti disko kraljica, ali to nije za mene."
" Ma nemoj." Prkosno mi se primaknula, unoseći svoj mali, prćasti nos u moje lice."Želiš se tući?" U tom mi je trenutku izgledala poput razjarenog bika. Samo sam čekala da joj para izleti iz ušiju.
" Rose, ti si visoka 155 centimetara."
" Pa? Ti si visoka 160."
" Viša sam."
" Samo pet centimetara." podigla se na prste i doslovno svoj nos pritisnula o moj. Tvrdoglavo sam uzvraćala pogled, odbijajući se pomaknuti. U jednom je trenutku naglo ustuknula i opet progovorila svojim najslađim glasom.
" Dakle, to je riješeno. Ići ćemo jednako odjevene." još me jednom dugo, polako promotrila i zamislila se.
" Naravno, morat ćeš staviti umetke u grudnjak. Ovako izgledaš jadno." ravnodušno je rekla i izvadila dvije odvratne, silikonske stvarce boje kože iz ladice.
I više se nisam mogla kontrolirati. Zaletjela sam se u nju svom snagom i oborila je na pod. Režala sam poput divlje mačke i povlačila je za pletenice, ne dopuštajući joj da me udari, iako je divljački mahala rukama.
" Neću nositi nikakve jebene umetke!" sjedila sam joj na nogama i rukama joj pritiskala ramena. Odjednom me udarila u potkoljenicu, na što sam iznenađeno odskočila s nje i odmaknula se u stranu.
" O da, hoćeš." prosiktala je i počupala me. Pala sam na pod i udarila leđima. Sada je ona sjedila na meni. Osjetila sam njene hladne ruke na svojim prsima, a trenutak poslije i nešto odvratno meko u svom grudnjaku.
" Ti ogavno malo stvorenje!" povikala sam kada je sa nevjerojatno samozadovoljnim izrazom lica skočila sa mene. Popela sam se na noge što sam brže mogla, no ona me pretekla. I prije nego sam se snašla, izletjela je iz sobe urličući od smijeha.
*****
" Izdajice!" Rose je zavriskala kada sam se ispred kuće pojavila u uskim sivim trapericama i ljubičastoj majici. Ona je bila naslonjena na Jasonov terenac i ležerno cupkala nogom. Pa, barem prije nego sam se ja pojavila.
" Hvala, hvala." blistavo sam se nasmijala i poklonila joj se, podignute glave kako bih mogla vidjeti njen izraz lica. Na trenutak je bila ljutita, no tada se nešto promijenilo.
" Mislim da je pobjeda ipak moja." svečano je objavila. Uhvativši moj zbunjeni pogled, kimnula je prema mojim prsima.
Sranje.
" Kvragu, zaboravila sam." promrmljala sam za sebe, no ona je sve čula. Stvorila se pokraj mene brzinom svjetlosti i povukla me za ruku, ne dajući mi vremena za bijeg.
*****
Kuća u kojoj se odražavao tulum bila je dvostruko manja od naše, no ipak je u njoj bilo više ljudi negoli sam mislila da živi u ovom selu.
Rose je ponosno, visoko podignutog nosa i širokog osmijeha hodala kućnim prilazom, pozdravljajući sve kao da ih odavna poznaje.
" Sve si njih upoznala na putu iz dućana?" mračno sam upitala, na što me ona ošinula pogledom.
Nešto me neobično zasvrbjelo u području torza. Iznervirano sam gurnula ruku u majicu, pokušavajući poravnati meki jastučić koji se počeo zabrinjavajuće micati. Nekolicina djevojaka i mladića s podsmijehom me pogledala. Ja sam im samo isplazila jezik.
Začula sam poznati hihot sa svoje desne strane. Rose se smijuljila poput malog djeteta.
" Šuti."promrmljala sam i tutnula je rukom pod rebra.
Sada smo malo ubrzale i pokušale se probiti kroz još jednu grupicu. Baš kada mi se učinilo da sam osjetila nečiju toplu ruku na svojoj stražnjici i pokušala se okrenuti, Rose je oduševljeno ciknula, visoko podigla ruku i mahnula toliko energično da sam poželjela povratiti.
" Pretvaraš se u navijačicu." šapnula sam joj na uho, no ona me ignorirala. Namjestila je svoj omiljeni flertovski izraz lica i zagledala se dva dečka koja su preko prilaza dolazila prema nama.
" Ozzy, kako te je lijepo vidjeti!" maznim je glasom rekla i zagrlila visokog, crnokosog dečka. On se lagano nasmijao i uzvratio joj zagrljaj. Preko njenog ramena pažljivo me promotrio. Ja sam ga samo jednom mračno pogledala i okrenula glavu prema drugom dečku. Bio je visok i mršav, ali ipak sportski građen. Duga zlatna kosa bila mu je svezana u rep i puštena da visi niz leđa. Veselo mi se nacerio i pružio ruku.
" Ja sam Max."
" Izolda." promrmljala sam tiho, na što me Rose laktom ubola u prsi.
Zakolutala sam očima.
"Effie." rekla sam još jednom, ovaj put glasnije. Max se samo nasmijao.
" Drago mi je." rekao je.
" Jasno, jasno."
" Effie, ovo je Ozzy." rekla je Rose svojim ptičjim cvrkutom i potegnula me za ruku. Podigla sam šaku i mahnula u znak pozdrava. Ozzyeva crna kosa sjala je poput hematita pod svjetlom uličnih svjetiljki. Iako sam se trudila pogledati mu oči, nisam mogla. Sjena je prekrivala veći dio njegova lica. Ipak, shvatila sam u što gleda nakon što me jedno dugo vrijeme skenirao od nožnih prstiju do vrha glave. Čak se i Rose počela nervozno meškoljiti.
" Hvala, silikonske su." glasno sam rekla i primila Maxa za ruku. " Hoćemo li?"
*****
Sjedili smo na kauču u prenapučenoj sobi i ispijali neko crveno piće.
" Ovo je odvratno." rekla sam i odložila ga na stol već prepun plastičnih, napola ispijenih čaša. On se nasmijao, ispijajući svoje piće do kraja. Već sam polako sumnjala da on i ja ne pijemo istu stvar. Ozzy je kao pas čuvar sjedio pokraj mene, svako malo pokušavajući staviti ruku na moje koljeno. Ja bih se svaki puta pomaknula.
" Zaboravi." rekla sam i ovaj put i primakla se toliko blizu Rose da se ona odvojila od Ozzya.
" Opa." promrmljala sam. " Ja sam mislila da ste već stvorili vakuum. Čudim se što ste se uspjeli odvojiti."
Ona se samo na silu nasmijala i usnama oblikovala riječi:
" Čuvaj se."
Nacerila sam se i opet okrenula prema Maxu.
" Pa...čime se ti baviš? " upitala sam ga. Bliže mi se primakao i izvio usne u osmijeh.
Zgodan je, pomislila sam. Pa zašto mi se onda ne sviđa?
" Ja sam glazbenik." ponosno je izjavio.
" Koje iznenađenje." kimnula sam i posegla za čašom. Ispila sam piće u jednom gutljaju. Imalo je okus šumskog voća i mokraće.
" A ti si kao ledena kraljica?" njegove ljubičaste oči uzbuđeno su zasjale.
" Nosiš leće? Znaš, poznavala sam jednog tipa koji je nosio bijele. Odvratno, kad ti kažem-"
Stavio mi je prst na usta. Razgoračila sam oči.
" Jesi nadrogiran?" promrmljala sam, pokušavajući se odmaknuti. Rose i Ozzy pali su s kauča.
" Ja obožavam djevojke koje treba ukrotiti." ukočila sam se.
" Ja sam savršeno ukroćena, hvala." promucala sam. Ignorirao me i zatvorio oči. Napućio je usne tako da su mu se mali, bijeli brčići iznad gornje usne nakostriješili i primaknuo se. U tom trenutku, nešto se u meni prelomilo. Počela sam se cerekati tako da se cijela sofa tresla. I prije negoli sam se snašla, Max je imao crvene tragove mojih prstiju na obrazima,a ja sam skočila sa kauča i pobjegla.
" Neću." odbila sam, naslanjajući uho na bijela vrata kupaonice.
" Effie, ne budi dijete. Izlazi van!"
" Neću."odrješito sam rekla, stiskajući u ruci malu bočicu maskare.
Šokirano sam odskočila kada je lupila svojom malom šakom po vratima.
" Effie! I-Z-L-A-Z-I! Zaboga, imamo još samo nekoliko minuta. Moramo krenuti!" siktajući je naglasila svaki slog. Duboko sam uzdahnula shvativši da nema smisla opirati se. Rose bi mogla i provaliti vrata.
" Odmakni se." iznervirano sam rekla, svom snagom pritiskujući zahrđalu kvaku. " Kvragu."
Lagano sam otvorila vrata i pustila ih da klize u stranu. Usred moje nove sobe tamnoplavih zidova stajala je mala kosooka djevojka, duge smeđe kose spletene u dvije pletenice. Na sebi je imala malu srebrnu haljinicu, protkanu brojnim šljokicama. Usta je raširila u gluhi krik i oduševljeno zapljeskala ručicama.
" Izgledaš k'o disko kugla." cinično sam promrmljala, no ona je odlučila ignorirati moj komentar.
" Ti izgledaš sjajno!" povikala je, povukla me za ruku i jednim pokretom odvukla do divovskog antiknog ogledala u kutu sobe. Djetinjasto sam zatvorila oči.
" Pogledaj se." rekla svojim najledenijim glasom, no ipak sam mogla čuti prizvuke cerekanja. Ja sam samo stajala pokraj nje kao da me i nema, potpuno ignorirajući svaki njen postupak.
" Effie, nemoj da ti ja moram otvarati oči."
Prijetnja je upalila.
Njene metode bile su mi i predobro poznate.
Laganim sam trzajem vrata okrenula glavu prema ogledalu, osjećajući kako me duga kosa škaklja po leđima. Iako sam oči otvarala sporije nego ikada u životu, ništa me nije moglo pripremiti na odraz u ogledalu.
" Isuse, Rose!!!" vrisnula sam, pokrivajući oči rukama. " Znaš li ti sa se od ovakvih boja dobivaju epileptični napadaji?!"
Ona se samo grleno nasmijala i maknula mi ruku s lica.
I opet sam se pogledala.
Zapravo, nisam bila sigurna da sam to ja. Ista mala, samo ružičasta, haljina. Ista duga, samo riđa, kosa.
Počelo mi se povraćati.
" Zaboravi." glasno sam rekla i buntovno se okrenula prema njoj. " Ti možda želiš biti disko kraljica, ali to nije za mene."
" Ma nemoj." Prkosno mi se primaknula, unoseći svoj mali, prćasti nos u moje lice."Želiš se tući?" U tom mi je trenutku izgledala poput razjarenog bika. Samo sam čekala da joj para izleti iz ušiju.
" Rose, ti si visoka 155 centimetara."
" Pa? Ti si visoka 160."
" Viša sam."
" Samo pet centimetara." podigla se na prste i doslovno svoj nos pritisnula o moj. Tvrdoglavo sam uzvraćala pogled, odbijajući se pomaknuti. U jednom je trenutku naglo ustuknula i opet progovorila svojim najslađim glasom.
" Dakle, to je riješeno. Ići ćemo jednako odjevene." još me jednom dugo, polako promotrila i zamislila se.
" Naravno, morat ćeš staviti umetke u grudnjak. Ovako izgledaš jadno." ravnodušno je rekla i izvadila dvije odvratne, silikonske stvarce boje kože iz ladice.
I više se nisam mogla kontrolirati. Zaletjela sam se u nju svom snagom i oborila je na pod. Režala sam poput divlje mačke i povlačila je za pletenice, ne dopuštajući joj da me udari, iako je divljački mahala rukama.
" Neću nositi nikakve jebene umetke!" sjedila sam joj na nogama i rukama joj pritiskala ramena. Odjednom me udarila u potkoljenicu, na što sam iznenađeno odskočila s nje i odmaknula se u stranu.
" O da, hoćeš." prosiktala je i počupala me. Pala sam na pod i udarila leđima. Sada je ona sjedila na meni. Osjetila sam njene hladne ruke na svojim prsima, a trenutak poslije i nešto odvratno meko u svom grudnjaku.
" Ti ogavno malo stvorenje!" povikala sam kada je sa nevjerojatno samozadovoljnim izrazom lica skočila sa mene. Popela sam se na noge što sam brže mogla, no ona me pretekla. I prije nego sam se snašla, izletjela je iz sobe urličući od smijeha.
*****
" Izdajice!" Rose je zavriskala kada sam se ispred kuće pojavila u uskim sivim trapericama i ljubičastoj majici. Ona je bila naslonjena na Jasonov terenac i ležerno cupkala nogom. Pa, barem prije nego sam se ja pojavila.
" Hvala, hvala." blistavo sam se nasmijala i poklonila joj se, podignute glave kako bih mogla vidjeti njen izraz lica. Na trenutak je bila ljutita, no tada se nešto promijenilo.
" Mislim da je pobjeda ipak moja." svečano je objavila. Uhvativši moj zbunjeni pogled, kimnula je prema mojim prsima.
Sranje.
" Kvragu, zaboravila sam." promrmljala sam za sebe, no ona je sve čula. Stvorila se pokraj mene brzinom svjetlosti i povukla me za ruku, ne dajući mi vremena za bijeg.
*****
Kuća u kojoj se odražavao tulum bila je dvostruko manja od naše, no ipak je u njoj bilo više ljudi negoli sam mislila da živi u ovom selu.
Rose je ponosno, visoko podignutog nosa i širokog osmijeha hodala kućnim prilazom, pozdravljajući sve kao da ih odavna poznaje.
" Sve si njih upoznala na putu iz dućana?" mračno sam upitala, na što me ona ošinula pogledom.
Nešto me neobično zasvrbjelo u području torza. Iznervirano sam gurnula ruku u majicu, pokušavajući poravnati meki jastučić koji se počeo zabrinjavajuće micati. Nekolicina djevojaka i mladića s podsmijehom me pogledala. Ja sam im samo isplazila jezik.
Začula sam poznati hihot sa svoje desne strane. Rose se smijuljila poput malog djeteta.
" Šuti."promrmljala sam i tutnula je rukom pod rebra.
Sada smo malo ubrzale i pokušale se probiti kroz još jednu grupicu. Baš kada mi se učinilo da sam osjetila nečiju toplu ruku na svojoj stražnjici i pokušala se okrenuti, Rose je oduševljeno ciknula, visoko podigla ruku i mahnula toliko energično da sam poželjela povratiti.
" Pretvaraš se u navijačicu." šapnula sam joj na uho, no ona me ignorirala. Namjestila je svoj omiljeni flertovski izraz lica i zagledala se dva dečka koja su preko prilaza dolazila prema nama.
" Ozzy, kako te je lijepo vidjeti!" maznim je glasom rekla i zagrlila visokog, crnokosog dečka. On se lagano nasmijao i uzvratio joj zagrljaj. Preko njenog ramena pažljivo me promotrio. Ja sam ga samo jednom mračno pogledala i okrenula glavu prema drugom dečku. Bio je visok i mršav, ali ipak sportski građen. Duga zlatna kosa bila mu je svezana u rep i puštena da visi niz leđa. Veselo mi se nacerio i pružio ruku.
" Ja sam Max."
" Izolda." promrmljala sam tiho, na što me Rose laktom ubola u prsi.
Zakolutala sam očima.
"Effie." rekla sam još jednom, ovaj put glasnije. Max se samo nasmijao.
" Drago mi je." rekao je.
" Jasno, jasno."
" Effie, ovo je Ozzy." rekla je Rose svojim ptičjim cvrkutom i potegnula me za ruku. Podigla sam šaku i mahnula u znak pozdrava. Ozzyeva crna kosa sjala je poput hematita pod svjetlom uličnih svjetiljki. Iako sam se trudila pogledati mu oči, nisam mogla. Sjena je prekrivala veći dio njegova lica. Ipak, shvatila sam u što gleda nakon što me jedno dugo vrijeme skenirao od nožnih prstiju do vrha glave. Čak se i Rose počela nervozno meškoljiti.
" Hvala, silikonske su." glasno sam rekla i primila Maxa za ruku. " Hoćemo li?"
*****
Sjedili smo na kauču u prenapučenoj sobi i ispijali neko crveno piće.
" Ovo je odvratno." rekla sam i odložila ga na stol već prepun plastičnih, napola ispijenih čaša. On se nasmijao, ispijajući svoje piće do kraja. Već sam polako sumnjala da on i ja ne pijemo istu stvar. Ozzy je kao pas čuvar sjedio pokraj mene, svako malo pokušavajući staviti ruku na moje koljeno. Ja bih se svaki puta pomaknula.
" Zaboravi." rekla sam i ovaj put i primakla se toliko blizu Rose da se ona odvojila od Ozzya.
" Opa." promrmljala sam. " Ja sam mislila da ste već stvorili vakuum. Čudim se što ste se uspjeli odvojiti."
Ona se samo na silu nasmijala i usnama oblikovala riječi:
" Čuvaj se."
Nacerila sam se i opet okrenula prema Maxu.
" Pa...čime se ti baviš? " upitala sam ga. Bliže mi se primakao i izvio usne u osmijeh.
Zgodan je, pomislila sam. Pa zašto mi se onda ne sviđa?
" Ja sam glazbenik." ponosno je izjavio.
" Koje iznenađenje." kimnula sam i posegla za čašom. Ispila sam piće u jednom gutljaju. Imalo je okus šumskog voća i mokraće.
" A ti si kao ledena kraljica?" njegove ljubičaste oči uzbuđeno su zasjale.
" Nosiš leće? Znaš, poznavala sam jednog tipa koji je nosio bijele. Odvratno, kad ti kažem-"
Stavio mi je prst na usta. Razgoračila sam oči.
" Jesi nadrogiran?" promrmljala sam, pokušavajući se odmaknuti. Rose i Ozzy pali su s kauča.
" Ja obožavam djevojke koje treba ukrotiti." ukočila sam se.
" Ja sam savršeno ukroćena, hvala." promucala sam. Ignorirao me i zatvorio oči. Napućio je usne tako da su mu se mali, bijeli brčići iznad gornje usne nakostriješili i primaknuo se. U tom trenutku, nešto se u meni prelomilo. Počela sam se cerekati tako da se cijela sofa tresla. I prije negoli sam se snašla, Max je imao crvene tragove mojih prstiju na obrazima,a ja sam skočila sa kauča i pobjegla.
31.12.2008. -
Vivid Dreams.
Toga je popodneva sunce žarko sjalo, poput ogromne naranče što cijedi svoj sok u pjenušavim, nadnaravnim linijama. Gledala sam je kroz svoj novi prozor, oronuo od više stoljetnih kiša koje su sloj po sloj, poput kiselina, metamorfozirale njegov polukružni oblik.
Vrtoglavo sam padala prema velikoj purpurnoj površini, ogromnog osmijeha na usnama. Odgurnula sam se od površine nožnim prstima, najviše i najjače što sam mogla, opet rukama pokušavajući dodirnuti plafon.
" Effie, umiri se." Ginger je kroz smijeh rekla, pokušavajući me malim rukama primiti za stopala. "Slomit ćeš krevet."
Još u zraku, blistavo sam joj se nasmiješila, a Jasonu, koji me zbunjeno gledao iz kuta moje nove sobe, iz sve snage pokazala jezik. Dočekala sam se na stražnjicu, vješto poput cirkuskog akrobata odbijajući se od površine svoga novoga kreveta.
" Sviđa mi se. " svečano sam objavila, lijeno navlačeći termo čarape, koje sam iskopala iz otvorenog kovčega pokraj kreveta, na stopala. " Osjećam se kao u Harryu Potteru."
Jason se široko nasmijao, lijenim korakom prilazeći mom krevetu. Tamna mu je koža toplo sjajila na jesenskome suncu, dajući mu čarobni, brončani izgled. Gingerin petnaestak godina mlađi brat nemarnim si je pokretom prešao kroz kosu i sjeo u podnožje kreveta, pod moje noge.
" Čini mi se da si ti jedina kojoj se ovdje sviđa." nacerio se poput malog djeteta i prstom dao znak meni i Ginger da budemo tiho. Pokazao je na stari, požutjeli zid koji me dijelio od susjedne sobe, kroz koji su se još mogli čuti jecaji. Rose je bjesomučno psovala, svako malo lupajući rukama po zidovima.
" Alexis, ovdje je strašno!" vriskala je na mobitel. Mogla sam čuti njene male, elegantne korake kako bijesno marširaju sobom. " Osjećam se kao u jebenom srednjem vijeku!" uskliknula je, na što se Jason zagrcnuo od smijeha.
" Prihvatit će ona to, ne boj se." rekao je kada je vidio Gingerin zabrinuti pogled. Glas mu je i dalje bio onako podrugljiv i sarkastičan. Cerio se poput tinejdžera, sve dok nije primijetio Gingerin prijekorni pogled. " Da idem k njoj?" tiho je upitao, tamnog pogleda uprtog u Gingerine smeđe oči.
" Nije potrebno." tiho je rekla ona i slabašno mu se nasmiješila. " Idem ja."
Jason je sjedio pokraj mene na krevetu, igrajući se sa mojim kovrčama. Poput malog djeteta gurao je u njih prste i povlačio ih natrag, na što bi one zaplesale.
" Škakljaš me." promrmljala sam, pokušavajući se odmaknuti od njegove tople ruke.
Nasmijao se, potpuno se oglušivši na ono što sam rekla.
" Znaš da ti se to sviđa."
Pokušala sam ga prijekorno pogledati, no nije mi uspijelo. Čim su se moje stroge, tirkizne oči srele s njegovim vragolastim smeđim očima, nešto je u meni puklo i nasmijala sam se, čak i preko volje.
" Imaš pravo." promrmljala sam i približila mu se. Iskreno sam voljela Jasona. Bio mi je poput brata, iako je bio osam godina stariji od mene. On je bio taj koji me svaki dan posjećivao u bolnici, bez obzira na vlastite obaveze ili nešto drugo što bi ga spriječilo. Često bi stizao još mokre kose od plivačkih treninga koje je svakodnevno pohađao, sretan što bismo proveli barem i nekoliko minuta skupa. Nerijetko sam čula sestre kako o njemu pričaju kao o šašavcu, neobičnom dečku koji bi se uvijek pojavljivao s balonima u obliku likova iz crtanih filmova i širokom osmijehu na licu.
" Znaš što bismo mogli učiniti sutra?" njegov duboki glas prenuo me iz razmišljanja. Podigla sam pogled prema njegovom zgodnom licu i zatresla glavom.
" Što?"
" Mogli bismo obojiti ove tvoje zidove." iznenađeno sam ga pogledala, na što se on samo nasmijao.
" Ti moraš samo odabrati boju."
Ugrizla sam donju usnu i pogledala ga.
"Ne ideš li ti danas u London?" upitala sam.
" Ne. Noćas ostajem s vama."
Nasmijala sam se poput malog djeteta i brzo ga poljubila u obraz.
" Tamnoplava." odgovorila sam i potvrdno zaklimala glavom. " Znaš, razmišljala sam još i o bijeloj komodi tamo u onom kutu i jednom malom stoliću sa ogledalom u ono-"
Prstom sam pokazivala sva navedena mjesta, no Jasonov se pogled izgubio vani, među krošnjama vidljivima kroz prozor. Obrve je izvinuo u neobičnim lukovima i visoko ih podigao, pa se njegova baršunasta koža naborala.
" Si dobro?" tiho sam upitala i prenula ga iz razmišljanja.
" Ma..." započeo je, iskobeljao se s kreveta i laganim korakom prešao na drugo stranu sobe, naslonivši svoje ruke na smeđu prozorsku dasku.
" Zapravo, ova mi se kuća baš i ne sviđa. Na osami je. Kada pogledam kroz prozor, vidim jedino crnogoričnu šumu i vrhove kuća udaljenih dvjestotinjak metara." duboko je uzdahnuo i okrenuo se prema meni." Ako se jednoj od vas nešto dogodi, teško da će vam netko doći pomoći."
" Meni je svejedno." slagala sam i blistavo mu se nasmijala, pokušavajući zvučati hrabro." Znaš da se ništa neće dogoditi. Kako god bilo, Ginger je odavno instalirala alarm."
Zatresao je glavom kao da se želi otarasiti neželjenih misli.
" Imaš pravo." glas mu je opet bio onako samopouzdan i odrješit. Laganim je korakom prešao preko polovice sobe i stao.
" Dođi." ustala sam i povukla ga za ruku. " Idemo gledati Dosje X."
Sjedili smo na prostranoj sofi i hipnotizirano buljili u televizijski ekran. Čak je i Rose prestala šmrcati- uprla je pogled ravno ispred sebe i lagano rastvorenih usana duboko uzdisala.
" Jeste li već upoznale nekoga?" upitao je Jason, šakom grabeći grickalice iz vrećice koju sam držala u rukama. Rose je odsutno kimnula, na moje veliko iznenađenje.
" Koga? Ja nisam nikoga upoznala." promrmljala sam i nagnula se preko Jasona da bih je bolje promotrila. Njeno malo lice nestvarno je osvjetljavala svjetlost s televizijskog ekrana.
" Da, neke dečke koje sam srela jučer na putu iz trgovine. I nisu nešto, ali su nas pozvali na tulum." ravnodušno je rekla.
" Na tulum?" ponovila sam, na što je ona kimnula. Uzdahnula sam i polako se ponovno naslonila.
" Monrašs ićći." Jason je promrmljao punih ustiju. Deseci mrvica poletjelo mu je iz usta,ravno na moje traperice. Zgranuto sam ga pogledala.
" Odvratan si." ustvrdila sam i okrenula se od njega, ipak primijetivši njegov široki cerek. Lagano je
progutao i pročistio grlo.
" Effie, nadam se da ćeš cijeniti moju iskrenost." reče ponosnim glasom, kao da nešto objavljuje. Frknula sam, dovoljno glasno da me čuje.
" Nije me briga, što god da imaš za reći."
Ignorirao me i u usta ugurao novu šaku čipsa.
" Mislim da ti je krajnje vrijeme da nekamo izađeš. Stalno si u kući. Ugledaj se na mene, ili Rose." znakovito joj je namignuo, na što se ona šarmantno nacerila.
" Mislim da ti izlasci ne mogu naštetiti. Naprotiv, osobi u tvojim godinama samo pomažu. Potiču te da se socijaliziraš."
Duboko sam uzdahnula i okrenula pogled od njega.
" Reče osoba koja je upravo na takvim izlascima zaradila dvije spolne bolesti."
Čula sam kako se zagrcno, a kauč se zatresao od Roseinog bjesomučnog smijeha.
" T-to je sada irelevantno. " reče, na što nova serija mrvica zaspe moje hlače.
" Ako u obzir uzmemo činjenicu da do sada nisi imao pravu djevojku, već samo...hm, partnerice za jednu noć, čini mi se da ti nisi prava osoba za razgovor o socijaliziranosti." problijedio je i skočio s kauča. Njegova visoka prilika sada je stajala ispred mene i Rose, nazirućih obrisa u polaganoj tami. Stare, poblijedjele traperice visjele su mu ispod bočnih kostiju, a majica s logom nekog punk benda
dovoljno se nadigla da otkrije njegovo vitko plivačko tijelo. Jedva sam progutala knedlu koja mi se odjednom stvorila u grlu.
" Ja ovo ne moram trpjeti." ponosno je uzviknuo, na što se Rose toliko zacerekala da sam gotovo poskakivala od vibracija.
" Ne moraš." složila sam se. " Ali onda ne moram niti ja."
Brzo je kimnuo i izletio iz sobe, ostavljajući mene i Rose da se od smijeha valjamo po sofi.
Sretna Nova! :)
Vrtoglavo sam padala prema velikoj purpurnoj površini, ogromnog osmijeha na usnama. Odgurnula sam se od površine nožnim prstima, najviše i najjače što sam mogla, opet rukama pokušavajući dodirnuti plafon.
" Effie, umiri se." Ginger je kroz smijeh rekla, pokušavajući me malim rukama primiti za stopala. "Slomit ćeš krevet."
Još u zraku, blistavo sam joj se nasmiješila, a Jasonu, koji me zbunjeno gledao iz kuta moje nove sobe, iz sve snage pokazala jezik. Dočekala sam se na stražnjicu, vješto poput cirkuskog akrobata odbijajući se od površine svoga novoga kreveta.
" Sviđa mi se. " svečano sam objavila, lijeno navlačeći termo čarape, koje sam iskopala iz otvorenog kovčega pokraj kreveta, na stopala. " Osjećam se kao u Harryu Potteru."
Jason se široko nasmijao, lijenim korakom prilazeći mom krevetu. Tamna mu je koža toplo sjajila na jesenskome suncu, dajući mu čarobni, brončani izgled. Gingerin petnaestak godina mlađi brat nemarnim si je pokretom prešao kroz kosu i sjeo u podnožje kreveta, pod moje noge.
" Čini mi se da si ti jedina kojoj se ovdje sviđa." nacerio se poput malog djeteta i prstom dao znak meni i Ginger da budemo tiho. Pokazao je na stari, požutjeli zid koji me dijelio od susjedne sobe, kroz koji su se još mogli čuti jecaji. Rose je bjesomučno psovala, svako malo lupajući rukama po zidovima.
" Alexis, ovdje je strašno!" vriskala je na mobitel. Mogla sam čuti njene male, elegantne korake kako bijesno marširaju sobom. " Osjećam se kao u jebenom srednjem vijeku!" uskliknula je, na što se Jason zagrcnuo od smijeha.
" Prihvatit će ona to, ne boj se." rekao je kada je vidio Gingerin zabrinuti pogled. Glas mu je i dalje bio onako podrugljiv i sarkastičan. Cerio se poput tinejdžera, sve dok nije primijetio Gingerin prijekorni pogled. " Da idem k njoj?" tiho je upitao, tamnog pogleda uprtog u Gingerine smeđe oči.
" Nije potrebno." tiho je rekla ona i slabašno mu se nasmiješila. " Idem ja."
Jason je sjedio pokraj mene na krevetu, igrajući se sa mojim kovrčama. Poput malog djeteta gurao je u njih prste i povlačio ih natrag, na što bi one zaplesale.
" Škakljaš me." promrmljala sam, pokušavajući se odmaknuti od njegove tople ruke.
Nasmijao se, potpuno se oglušivši na ono što sam rekla.
" Znaš da ti se to sviđa."
Pokušala sam ga prijekorno pogledati, no nije mi uspijelo. Čim su se moje stroge, tirkizne oči srele s njegovim vragolastim smeđim očima, nešto je u meni puklo i nasmijala sam se, čak i preko volje.
" Imaš pravo." promrmljala sam i približila mu se. Iskreno sam voljela Jasona. Bio mi je poput brata, iako je bio osam godina stariji od mene. On je bio taj koji me svaki dan posjećivao u bolnici, bez obzira na vlastite obaveze ili nešto drugo što bi ga spriječilo. Često bi stizao još mokre kose od plivačkih treninga koje je svakodnevno pohađao, sretan što bismo proveli barem i nekoliko minuta skupa. Nerijetko sam čula sestre kako o njemu pričaju kao o šašavcu, neobičnom dečku koji bi se uvijek pojavljivao s balonima u obliku likova iz crtanih filmova i širokom osmijehu na licu.
" Znaš što bismo mogli učiniti sutra?" njegov duboki glas prenuo me iz razmišljanja. Podigla sam pogled prema njegovom zgodnom licu i zatresla glavom.
" Što?"
" Mogli bismo obojiti ove tvoje zidove." iznenađeno sam ga pogledala, na što se on samo nasmijao.
" Ti moraš samo odabrati boju."
Ugrizla sam donju usnu i pogledala ga.
"Ne ideš li ti danas u London?" upitala sam.
" Ne. Noćas ostajem s vama."
Nasmijala sam se poput malog djeteta i brzo ga poljubila u obraz.
" Tamnoplava." odgovorila sam i potvrdno zaklimala glavom. " Znaš, razmišljala sam još i o bijeloj komodi tamo u onom kutu i jednom malom stoliću sa ogledalom u ono-"
Prstom sam pokazivala sva navedena mjesta, no Jasonov se pogled izgubio vani, među krošnjama vidljivima kroz prozor. Obrve je izvinuo u neobičnim lukovima i visoko ih podigao, pa se njegova baršunasta koža naborala.
" Si dobro?" tiho sam upitala i prenula ga iz razmišljanja.
" Ma..." započeo je, iskobeljao se s kreveta i laganim korakom prešao na drugo stranu sobe, naslonivši svoje ruke na smeđu prozorsku dasku.
" Zapravo, ova mi se kuća baš i ne sviđa. Na osami je. Kada pogledam kroz prozor, vidim jedino crnogoričnu šumu i vrhove kuća udaljenih dvjestotinjak metara." duboko je uzdahnuo i okrenuo se prema meni." Ako se jednoj od vas nešto dogodi, teško da će vam netko doći pomoći."
" Meni je svejedno." slagala sam i blistavo mu se nasmijala, pokušavajući zvučati hrabro." Znaš da se ništa neće dogoditi. Kako god bilo, Ginger je odavno instalirala alarm."
Zatresao je glavom kao da se želi otarasiti neželjenih misli.
" Imaš pravo." glas mu je opet bio onako samopouzdan i odrješit. Laganim je korakom prešao preko polovice sobe i stao.
" Dođi." ustala sam i povukla ga za ruku. " Idemo gledati Dosje X."
Sjedili smo na prostranoj sofi i hipnotizirano buljili u televizijski ekran. Čak je i Rose prestala šmrcati- uprla je pogled ravno ispred sebe i lagano rastvorenih usana duboko uzdisala.
" Jeste li već upoznale nekoga?" upitao je Jason, šakom grabeći grickalice iz vrećice koju sam držala u rukama. Rose je odsutno kimnula, na moje veliko iznenađenje.
" Koga? Ja nisam nikoga upoznala." promrmljala sam i nagnula se preko Jasona da bih je bolje promotrila. Njeno malo lice nestvarno je osvjetljavala svjetlost s televizijskog ekrana.
" Da, neke dečke koje sam srela jučer na putu iz trgovine. I nisu nešto, ali su nas pozvali na tulum." ravnodušno je rekla.
" Na tulum?" ponovila sam, na što je ona kimnula. Uzdahnula sam i polako se ponovno naslonila.
" Monrašs ićći." Jason je promrmljao punih ustiju. Deseci mrvica poletjelo mu je iz usta,ravno na moje traperice. Zgranuto sam ga pogledala.
" Odvratan si." ustvrdila sam i okrenula se od njega, ipak primijetivši njegov široki cerek. Lagano je
progutao i pročistio grlo.
" Effie, nadam se da ćeš cijeniti moju iskrenost." reče ponosnim glasom, kao da nešto objavljuje. Frknula sam, dovoljno glasno da me čuje.
" Nije me briga, što god da imaš za reći."
Ignorirao me i u usta ugurao novu šaku čipsa.
" Mislim da ti je krajnje vrijeme da nekamo izađeš. Stalno si u kući. Ugledaj se na mene, ili Rose." znakovito joj je namignuo, na što se ona šarmantno nacerila.
" Mislim da ti izlasci ne mogu naštetiti. Naprotiv, osobi u tvojim godinama samo pomažu. Potiču te da se socijaliziraš."
Duboko sam uzdahnula i okrenula pogled od njega.
" Reče osoba koja je upravo na takvim izlascima zaradila dvije spolne bolesti."
Čula sam kako se zagrcno, a kauč se zatresao od Roseinog bjesomučnog smijeha.
" T-to je sada irelevantno. " reče, na što nova serija mrvica zaspe moje hlače.
" Ako u obzir uzmemo činjenicu da do sada nisi imao pravu djevojku, već samo...hm, partnerice za jednu noć, čini mi se da ti nisi prava osoba za razgovor o socijaliziranosti." problijedio je i skočio s kauča. Njegova visoka prilika sada je stajala ispred mene i Rose, nazirućih obrisa u polaganoj tami. Stare, poblijedjele traperice visjele su mu ispod bočnih kostiju, a majica s logom nekog punk benda
dovoljno se nadigla da otkrije njegovo vitko plivačko tijelo. Jedva sam progutala knedlu koja mi se odjednom stvorila u grlu.
" Ja ovo ne moram trpjeti." ponosno je uzviknuo, na što se Rose toliko zacerekala da sam gotovo poskakivala od vibracija.
" Ne moraš." složila sam se. " Ali onda ne moram niti ja."
Brzo je kimnuo i izletio iz sobe, ostavljajući mene i Rose da se od smijeha valjamo po sofi.
Sretna Nova! :)
30.11.2008. -
Intro.
Nije išlo.
*****
Imam petnaest godina. Ili šesnaest. Kad si mali i imaš samo pet godina, znaš koliko si star u dan. Ali sada...sada me mnogo toga zbunjuje. Uključujući i ovako jednostavne stvari.
Zovem se Effie. Posvojena sam. Pretpostavljam da to pridonosi zbunjenosti. Kako i ne bi, kad imam sestru poput Rose. Naravno, nije mi prava sestra. Čak nismo niti iste rase. Obje nas je posvojila Ginger Boleyn kada smo imale deset godina. Rose se to otprve svidjelo, a meni prigovara da se ni dan danas nisam prilagodila. Iskreno, sasvim mi je svejedno.
Ne znam tko su mi pravi roditelji. Niti me briga. O njima mi dovoljno govori to da su me nakon porođaja ostavili u bolnici i kriomice klisnuli. Bolničarka koja me našla ponekad me dođe posjetiti. Nije da smo prijateljice, ali kaže da sa mnom osjeća neku posebnu vezu. Kladim se u tri muffina i Coca-Colu da sam prvo dijete koje je ikada morala ostaviti u sirotištu. Ponekad mi govori o njima. Kaže da je ona izgledala baš kako ja sada izgledam-
-riđe kose i bijele, porculanske kože. Pritom joj oči toliko svijetle od zanosa da joj nisam spomenula da kosu bojim i nosim puder. Jednom sam je upitala zna li nešto više o njima, na što se ona ukočila. Nešto je promrmljala i strusila votku koju joj je Ginger natočila. Potom je temu brzo prebacila na mog oca i njegove velike, bistre tirkizne oči koje sam navodno naslijedila. Tu često odbija primijetiti da moje oči jesu plave, ali mutne. Prljavo mutne. Govori mi o njegovoj svijetlo smeđoj, gotovo plavoj kosi, na što automatski prstima počnem kovrčati svoje duge, valovite pramenove, zaboravljajući da sam ih obojila. Tada ona uzdahne i pogled joj se izgubi...dobro, ne u daljini, ali na suprotnom zidu. Debeli, rumeni obrazi još joj se više zarumene i ona se odsutno nasmiješi. Pitam ju zna li tko su oni bili, na što se ona trgne iz sanjarenja. Slaže da ne zna svojim najsuždržanijim glasom, podigne svoju tešku, svijetlo plavu torbu od umjetne kože s poda i vrati se u bolnicu. I tako svaki put. Tada ja uzmem nešto za pojesti i laganim se korakom odvučem u svoju sobu. Volim tu sobu. Ginger mi je dopustila da je uredim kako želim, bez da se imalo upletala. Zidove sam obojila tamno plavo, tako da su se savršeno uklapali u londonski ugođaj koji je dopirao s mog velikog prozora. Obično ga držim otvorenim, kako bih slušala ljude dok prolaze mojom ulicom. Volim slušati takvu buku. Iako je soba mala, provodim mnogo vremena u njoj, pogotovo sada kada imam mononukleozu. Kako sam često sama, slušam glazbu do mile volje i čitam. Dobro, barem dok Rose ne dođe i ne pomoli svoju malu glavu kroz moja crna vrata. Tada obavezno nabora svoj mali, prćasti nosić i popljuje moj ukus za glazbu i knjige, na što joj se ja nacerim. Sa smiješkom na licu kaže mi da prestanem glumiti bolest samo kako bih izbjegla školu. A u posljednje joj vrijeme ja odgovaram da do mog povratka u tu ustanovu neće proći još mnogo vremena. Na to se ona slavodobitno naceri i zalupi vratima.
Rose je moja vršnjakinja, starija samo mjesec dana. Poznajem je otkad je kao dvogodišnjakinja došla u moje sirotište. Otada smo nerazdvojne. Ponekad pomislim da mi je ona zapravo srodna duša, iako je beskrajno iritantna i sarkastična.
Rose ne zna ništa o svojim roditeljima, osim da je napola Norvežanka, a napola Kineskinja. Ne zna čak niti koji je roditelj otkuda. Nju to brine više nego mene. Misli da bez svojih korijena ne zna svoj identitet. Pomalo glupo, ako se mene pita. Ali nema veze, takva je jednostavno ona.
Rose je genijalka. Iznimno darovito dijete, kako se izrazio jedan psihijatar kada je meni i Ginger u ruke gurnuo IQ test na kojem je crvenom olovkom bio zaokružen broj 170. Kada smo njoj priopćile vijest, nije bila nimalo iznenađena. Samo se nasmiješila i rekla da je to i očekivala. Elegantno se okrenula na peti i odmarširala na sat matematike, puštajući da joj duga smeđa kosa leprša u hodu. Svjesna da svojim neobičnim izgledom privlači poglede, smiješi se nevjerojatno samouvjereno i moćno.
Ginger je umjetnica. Vraški dobra umjetnica. Njeni likovni radovi vise na nebrojeno mnogo zidova ruskih milijardera i jedne kraljevske obitelji. Njoj to i nije važno. Jedino što ju brine je novac koji dobije od tih radova. Njega redovito sprema u štedni program za Rose i mene . Mlada je, ima četrdeset godina. I hrabra. Mislim, posvojila je dvije neodgojene, lude desetogodišnjakinje sa samo trideset i pet godina. I što je važnije, nije nas vratila u sirotište nakon nekoliko razbijenih vaza i skupocjenih čaša. Radila je s nama, trudeći se pokazati nam razliku između dobrog i lošeg. Sa mnom je uspjela. Kao Disciplinirano Dijete, oduvijek me postavljala kao nekoga na koga se treba ugledati pred Rose, Divlje Dijete. Naravno, niti jedna od nas to nije shvaćala ozbiljno. Pa niti Ginger.
*****
Zabezeknuto sam sjedila na udobnoj fotelji pomno promatrajući Gingerino lijepo lice i tražeći ikakav znak neslane šale. Ono je ostalo jednako smireno i ozbiljno.
« Ti se šališ, zar ne?» upitala sam, pogledom tražeći Rose. Izgledala je prestravljeno.
« Ne.» reče Ginger, rukom mičući svoju crnu kosu sa očiju. « Selimo se.»
Rose je zajecala i teatralno se primila za prsa.
« Kako?! Ne možeš mi to učiniti!» povikala je i srušila se na kauč. « Angus i ja baš smo-« zaustavila se primijetivši moj zgranuti pogled. « Baš nam je postalo zabavno!» tišim, ali jednako očajnim glasom reče. Ginger se nakašlje i sjedne kraj nje na kauč.
« Znam, dušo. Ali vidiš da je život u Londonu nezdrav. Moramo otići.» znakovito me pogleda.
« Ali ja ću uskoro biti bolje. Doktori su rekli da je mononukleoza česta među adolescentima.» rekoh glasom punim nade, promatrajući njene velike, smeđe oči. Ginger duboko uzdahne.
« Znaš da nema veze s okolišem.» rekoh glasno, pogledavajući Rose. Ona mi uputi pogled pun zahvalnosti i neprimjetno namigne.
« Djevojke, znam da vam je teško.» Rose gurne prst u usta, na što je Ginger ošine pogledom. « Ali sve je gotovo. Kupila sam kuću u Surreyu, a stan je već prodan.» vrisak se prolomi sobom. Rose teatralno svojom malom šakom udari u čelo i prekrije oči rukama.
« O, ne.» promrmlja.
« O, da.» ponovi Ginger. « Surrey je blizu grada, a dvostruko je zdraviji za život. Već sam vas i u novu školu upisala.» veselo se nasmiješi i namigne mi. « Bez brige, obavijestila sam nadležne da tebe neće biti još neko vrijeme.»
« Hvala ti.» sarkastično promrmljam. Ginger veselo ustane i ode iz sobe, ostavljajući me na (ne)milost Rose.
